Olovka i papir

Nekada davno sam imao dar da kad nešto kažem , ma koliko to  zvučalo –  otkačeno i  nesuvislo, da se to i obistini. Nije da sam planirao šta da kažem ili da sam razmišljao o bilo čemu, a najmanje  o događajima  koji bi uslijedili. Ali nekim čudom ono što bih rekao, da ne kažem „lupio“  bi se na neobjašnjiv način ostvarivalo. Kažu da u svakom danu postoji jedna minuta ili trenutak kada ono što kažemo Bog čuje, iako se meni čini da postoji mnogo  više od jednog trenutka u danu kada se naše riječi čuju gore na nebu, i da zbog toga treba da budemo pažljivi sa riječima koje koristimo kada  govorimo. Obično dok izgovaram zadnji slog riječi neke misli koja nema baš prevelikog smisla, i dok se odvaja sa mojih usana poslednji ton, u mojoj glavi počinje da odzvanja eho izgovorenih riječi. Kao da mi sa neba stiže potvrda da je ono što sam izgovorio stiglo i da je kotač sudbine počeo da se okreće. U trenu osjetim da se riječi, koje su još prije par trenutaka bile na vrhu mog jezika, ne mogu više vratiti i da se nešto jednostavno otkačilo. Ostaje samo da se dočeka ono vrijeme koje je tim nepovratnim činom ušlo u rezonancu sa sadašnjim trenutkom. Nekad je potrebno par nedjelja , možda i mjeseci da bi se ono rečeno odigralo a za događaj koji slijedi je trebalo čak dvije godine pa čak i više zavisno od toga šta se pretpostavi kao kraj ukupnih dešavanja.

  Proljeće 1990. April mjesec, rano popodne. Sjedimo, apsolventi konstruktivnog smjera,  na zajedničkim vježbama iz dva predmeta, Betonskih mostova i Prednapregnutog betona. Najradije bi bili negdje drugo ali obaveze nas drže tu u učionici br. 102, građevinskog fakulteta. Rus sjedi do mene u zadnjoj klupi . On prati vježbe koje zajedno drže asistentica Gordana i asistent Tanović. Vrijedno sve zapisuje dok moj pogled čežnjivo gleda kroz okna prozora okrenutih prema jugu. Srce bi najradije da iskoči vani i da se raduje početku obećavajućeg proljeća u nekom parku gdje drveće tek počinje da lista. Gledam Rusa kako vrijedno prati šta se dešava u učionici i kako svaku riječ asistenata hvata kao kakav golman fudbalsku loptu. Ja pored njega podsjećam više na stativu gola nego na studenta četvrte godine. Poneka riječ i dođe do mene ali se kao i svaka lopta odbije od stative i završi ko zna gdje. Napokon dolazi dugo očekivana pauza. Vadim cigarete , nudim Rusa , on odbija. Premišljam se da li da izađem u hodnik da zapalim cigaretu.  U prvoj klupi sjedi jedan naš kolega, zapravo on uvijek na svim predavanjima i vježbama sjedi u prvoj klupi. Uvijek je tu da priupita neko pitanje profesora ili asistenta, pa onda još jedno podpitanje i tako u nedogled. I sada na pauzi raspreda priču sa asistentima a Rus  primjetivši to reče:

 „ De, daj mi onu kutiju cigara!“

 „Šta će ti?“ odgovaram i stavljam tvrdu pakovanje marlbora na klupu ispred nas. On otvara kutiju, vadi dvije-tri preostale cigarete i daje mi. Meni još uvijek ništa nije jasno , samo uzimam cigarete i stavljam ih u džep košulje. On zgužva onu kutiju, stisnu je  kao grudvu, malo se odiže od stolice i punim zamahom nacilja našeg kolegu u prvoj klupi. Ona kutija proleti ko tane kroz učionicu i ne pogodi svoj cilj nego skliznu po glatkoj površini klupe i pogodi asistenta Tanovića u ruku. On podiže mirno kutiju što ga je pogodila , malo začuđeno pogleda u našem pravcu, gdje nas dvojica uzdignutih ruku i sa riječima izvinjenja, u polustojećem stavu, izgledamo kao neki zgubidani.   Asistent se nasmija i diskretno obrati Gordani, asistentici, pitajući je , kako se zove onaj dole iz tvoje grupe. Ona mu reče moje ime a on me oslovi prezimenom, nekim polušaljivim tonom kao da sam ja glavni krivac  za sve ono što se desilo.

 „ Kolega, vi ćete malo teže položiti ovaj ispit kada za to dođe vrijeme.“

A ja bez imalo razmišljanja, kao da smo na sceni pozorišta glasno izgovorih repliku:

„ Profesore, ma ja ionako nisam planirao polagati Mostove u Sarajevu.“

On i asistentica se samo nasmijaše mojim riječima kao nekoj dobroj šali i nastaviše razgovor kao da se ništa nije desilo a meni u glavi zazvoniše sopstvene riječi. Nije mi bilo baš jasno šta to slutim ali sam bio siguran da je grudva snijega počela da se kotrlja nizbrdo i da prijeti da pređe u lavinu. Tek nakon dvije godine,  aprila 1992. kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini , shvatio sam šta sam to naslutio. Bilo je više nego očigledno. Na radnom stolu u mojoj sobi ostale su dvije knjige, Prednapregnuti beton i skripta Betonski mostovi zagrebačkog profesora Krune Tonkovića. Napustio sam Sarajevo aprila devedesetdruge sa dva nepoložena ispita koja su me dijelila od diplomskog rada.  Položio sam ih tek par godina kasnije , u Skopju, gdje sam i diplomirao.

  Primjetio sam tokom godina da obrazac po kojem se događaji odvijaju a koje sam na izvjestan način „prorekao“ ide uvijek po ustaljenoj formuli. Što je misao koju sam izgovorio u određenom trenutku  veća „glupost“ i bez ikakvog očiglednog smisla to su šanse da se ona materijalizira u budućnosti veće. Sada opet upadam u zamku kada vi , čitaoci , mislite kako ja pokušavam dati neozbiljan ton svojim riječima i onom što pišem a ustvari situacija i okolnosti izgledaju isuviše ozbiljne da bih pravio od svega šalu. Recimo u prošlom tekstu pod nazivom „Sreća“ naveo sam neke činjenice koje me bacaju u razmišljanje o snazi riječi koje koristim. Naime djelić onoga što je napisano u tom tekstu tjera me da preispitam olako izrečenu činjenicu  i da samog sebe demantujem. U tekstu sam , uzgred pomenuo , kako bilješke bilo koje vrste ne vodim još od prve godine fakulteta.  I to je tačno – bilo do trenutka dok taj tekst nije napisan i objavljen. Tog dana kada je tekst objavljen, ja sam bio primoran da počnem da vodim bilješke u jednoj bilježnici.   Sada je već taj broj bilježnica došao do broja tri i moram priznati da nisam imao izbora nego da se prihvatim olovke i papira. Ne bih dublje elaborirao razloge koji su doveli do toga da počnem voditi bilješke ali ono što me baca u razmišljanje je to da pored dara sa lupetanjem „gluposti“ , dobio sam još jedan dar, a to je da i moja pisana riječ dobija novu dimenziju i dinamiku gdje sve postaje povezano u jedan veliki mozaik. Izvlačenje bilo kog segmenta iz te slike mozaika primorava me da pravim ustupke i da kao sad , samog sebe moram da osporavam ili demantujem. U navedenom tekstu postoji i post scriptum u kojem sam pokušao da ukrasim tekst kao sa višnjom na Havana torti. Možda mi je to i uspjelo , sa polušaljivim savjetom o iskušavanju sreće ali ono što sam predosjećao stavljajući tačku na taj tekst se pokazalo istinitim. Nije da sam iskušavao svoju sreću ali sam od objavljivanja teksta tri puta stao na led. Prvi put sam nagazio na led ispod snijega i osjetio da gubim tlo pod nogama. Samo sam se pustio i sjeo na debeli sloj snijega. Slično mi se desilo na jednoj strmini gdje sam nagazivši na led samo sjeo u snijeg ispod sebe. Razlog prepuštanju i slobodnom padu je bio što sam u lijevoj ruci držao kameru dok je desna bila spremna da ublaži taj pad. Srećom prošao sam bez ikakvih posljedica. No znajući da sve što krene naopako mora da se zaokruži brojem tri ja sam svaki dan u šetnji kroz šumu očekivao taj treći susret sa ledom na stazi. I desilo se onda kada se snijeg već otopio, hodao sam preko jedne stijene koja je preko noći bila prekrivena slojem mraza koji je ujutro bio veoma klizav. Krenuo sam ovaj put odlijepivši se od tla sa obje noge ali sam se ,srećom,  dočekao sa oba stopala  na busenju trave metar-dva od te klizave stijene.

  Očigledno je da neke teze , neumoljivo izrečene, traže svoje anti-teze, da parafraziram Hermana Hesea u djelu „Igra staklenih perli“, koje uzgred rečeno nikad nisam pročitao. Moje vođenje-nevođenje bilješki je očigledan primjer te dualnosti. A „Igru staklenih perli“ sam bezbroj puta započinjao da čitam. Završavao bih čitanje negdje na dvadesetoj strani i dalje jednostavno nisam mogao.  Nešto me je jednostavno fizički guralo od tog djela iako mi je knjiga bila uvijek dostupna. Kao da je neka magija bačena na tu knjigu pa je ja nisam smio niti htio uzimati u ruke. Nadam se da moje pisanje nema  mističnu notu i da prikazuje svijet u nekom novom svjetlu u svom njegovom jedinstvu. Ovo savremeno vrijeme nas upućuje više nego ikada do sada da budemo pažljivi sa riječima koje koristimo u razgovoru ali i sa onim koje čitamo, kao i na riječi sa našim pečatom i potpisom koje negdje stavljamo a prije svega sa čistim mislima koje su neophodne da bi srce koje nas vodi kroz život ostalo čisto bez obzira na sve okolnosti koje su se obrušile na nas.

2 misli o “Olovka i papir

  1. Za citanje uvijek imam vremena i lijepo mi je “legao” ovaj tvoj tekst🙂(kao i obicno ).I sve sto si napisao bio si u pravu.I sama sam primijetila isto.A sto se tice “Igre staklenih perli”,mislila sam da sam jedna od rijetkih koja je nije procitala ,mada sam vise puta pokusavala i nakon desetak stranica odustajala jer mi nista od procitanog nije ostalo u pamcenju-kao da me neko prebacio u neku drugu dimenziju🤣🤣🤣.Veliki pozdrav🍀

  2. Goco,
    meni se čini da su se u ono vrijeme mnogi folirali noseći knjigu Igru staklenih perli unaokolo. Valjda je to tada bilo IN a ja sam uvijek bio otvoren pa nisam pridavao tome previše pažnje. Sve druge knjige od Hesea sam ipak pročitao , ovu nisam mogao. Hvala na lijepom komentaru. Veliki pozdrav.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *