Ovih dana slavim jednu obljetnicu.
15. veljače 2017. godine sam započeo zvanično da objavljujem tekstove na ovom blogu. Počelo je stidljivo, onako sa izvjesnom dozom preispitivanja moje odluke da se javno pojavim sa svojim književnim izrazom. Pišući uvod na blogu namjerno sam stvarao osjećaj i prizvuk nesigurnosti kroz riječi koje su se pojavljivale. Ta taktika je dobra kada želite da osokolite ljude da kažu iskreno svoje mišljenje, onako na prvu , bez puno razmišljanja. Ako krenete sigurno i bez ikakvih dilema oni neodlučni ljudi se povuku i čekaju trenutak kada će led ispod vas početi da puca ili trenutak kada ćete sigurno zaplivati kroz vode kojim ste se uputili. Ako propadnete ispod leda onda oni pokažu svoje pravo lice, loše glumeći saosjećanje, a ako još uvijek plivate onda oni , sa dozom kiselosti u osmijehu, pozdravljaju vaš put u nepoznato nikad načisto šta stvarno osjećaju. Međutim za razliku od neodlučnih moram priznati da postoje oni koji su na taj uvod pozitivno reagovali i koji su bezrezervno dali podršku. Iako ja i ne tražim podršku ni u čemu što radim ili stvaram, želim se zahvaliti, ovako javno, ljudima koji su od prvog dana bili tu, iskreni i dobronamjerni. Moj književni izraz nije uslovljen nečijom uređivačkom ili izdavačkom politikom, niti bilo čijim stavom ili ograničenjima koje bi drugi nametnuli a ni raznim savjetima ma sa koje strane dolazili. Na izvjestan način taj izraz je nepatvoren i to je moj vid slobode i igre koju sam uvijek nosio kroz život. Drago mi je ako među svim tim mislima, osjećanjima i iskustvima pretočenim u pisanu riječ bar jedna osoba nađe nešto sa čim rezonuje i što je asocira na neko njeno lično iskustvo. Tim je moj zadatak kao stvaraoca donekle ispunjen.
Osam godina je dug vremenski period , to je približno skoro tri tisuće dana i buđenja ujutro, koje dočekate živi , sretni i slobodni. To je otprilike malo manje od polovine od onih „7000 dana u Sibiru“ Karla Štajnera, provedenih po zatvorima, logorima i u izgnanstvu, i to u dalekom i hladnom Sibiru. Šta sve čovjek – čovjeku nije u stanju da napravi zarad nekih „ideala“ ili bit će prije – svoje lične gluposti i koristoljublja. Veliko je pitanje koliko je onaj koji čini neljudske radnje stvarno čovjek a ne nešto drugo. Ali ne želim da vas plašim, tema ovog, rekao bih svečanog, teksta neće biti ni Sibir niti logori a najmanje neljudi koji se kamufliraju kao ljudi. O njima neki drugi put kada budem ozbiljno načinjao sasvim druge teme..
Znači sad , od ovog reda, svečano i uz pjesmu. Koju pjesmu; pa onu dječiju, Nema zemlje Dembelije. Meni se čini da sam oduvijek sebe gledao kao glavnog junaka te pjesme koji je u vječnoj potrazi za tom nepoznatom destinacijom. Vjerovatno se pitate da li sam je našao – jedino što vam mogu reći sa sigurnošću u ovom trenutku jeste to, da sam na dobrom putu. Jer ona definitivno postoji, zašto bi se uopšte pjesma pjevala o nekoj zemlji ako ona ne postoji mada stihovi pjesme navode na sasvim drugačiji zaključak. Trebate samo mašti i svojim snovima dati malo oduška i obrisi te zemlje će se pojaviti u vašim mislima, pa snovima a onda i na javi. A kada se pojave obrisi onda ni ono za čim tragate nije isuviše daleko. Na dohvat ruke je.
Prva naznaka da će moj život biti jedna vječna potraga se ukazala još kada sam imao četiri – pet godina. Naime, iza zgrade u kojoj smo živjeli, moji roditelji , brat i ja, počeo se praviti novi stambeni objekt i tada je cijeli prostor predviđen za igru djece pretvoren u gradilište. To i nije bilo tako loše kako na prvi pogled izgleda jer nestankom parka to mjesto je na svoj način postalo idealno mjesto za dječiju igru. Meni je sve to mirisalo na jednu Dembeliju u izgradnji. Čak i kada nisam bio u društvu svojih drugova iz komšiluka ja sam uporno provodio dane igrajući se ili u pijesku ili sa šljunkom. Sitna zrna pijeska su idealan materijal za dječiju maštu i nepresušan izvor svih dječijih inovacija. Onog dana kada su radnici na gradilištu počeli da pripremaju postavljanje bitumenske izolacije u građevinskoj jami meni je pažnju privukla crna tečna masa koju su oni rastopili u jednom ograđenom i nepropusnom prostoru. Nisam bio siguran kakva je to masa ali me je ona crna boja privlačila kao da je magnet iako bih rekao da je više podsjećala na samog đavla. Sačekao sam jedno kasno popodne kada su radnici otišli kućama i krišom da me niko ne vidi prišunjao prostoru gdje se nalazio rastopljen katran. Na sebi sam imao tirkizno plavu majicu na kojoj se smiješilo lice Pinokia. Uzeo sam vrbov štap i počeo da ga zabadam u crnu tečnu smjesu i da crtam razne linije po površini. Bilo je zabavno. U jednom trenutku sam primjetio da je crna masa ljepljiva i da se prihvaća bilo čega se dotakne. Ruke su mi već bile umrljane katranom koji se nije mogao obrisati a i svaki put kada bih potegao štap iz crne smjese poneka kapljica bi pala po meni. Nakon izvjesnog vremena i moje naivne igre, lice Pinokia nije se više smješilo jer je majica bila na par mjesta prekrivena crnim mrljama. Ni ja nisam bolje prošao , ruke i tijelo a posebno vrat su na nekoliko mjesta bili meta tamnih ljepljivih fleka od katrana. Tek tad sam shvatio da se neću moći sam očistiti i uputio sam se kući tražeći pomoć od majke. Njeno zaprepašćeno lice, kada me je ugledala na vratima stana, je sve govorilo. Više od bilo koje riječi, zabrinutosti i prijekora, koje mi je upućivala vodeći me u kupatilo. Skinula me i postavila u kadu. Počelo je temeljno pranje svim mogućim hemijskim sredstvima. Miris sredstava za čišćenje još dugo nije izlazio iz mog nosa a majica sa Pinokiom je ostala da služi kao krpa za brisanje poda u hodniku ispred vrata stana. Podsjećala me na moj prvi samostalni korak u traganju kroz život.
I nisam bio obeshrabren tim neuspjehom. Nastavio sam dalje ploveći na koncentričnim krugovima koji su se širili od mjesta u vodi gdje je bačeni kamen počeo da ih pravi tih ranih godina mog djetinjstva. I bilo je nebrojeno mnogo tih krugova koji su me doveli do ovog na šezdesetoj paraleli sjeverne geografske širine, u Stokholm. Možda je Dembelija na sasvom drugoj strani , možda iza one šezdesete paralele na jugu i još dalje ali ono što sam nanovo otkrio boraveći u Švedskoj je ljubav i moja privrženost prema prirodi. Boraveći svakodnevno u šumi, među drvećem, pticama i drugim životinjama čovjek postaje mirniji i usklađeniji. U tom svijetu ne postoje vijesti, ne postoje ratovi, glad, ubijanje, zavist, neljudska „inteligencija“. To je jedan sasvim drugi svijet. U njemu su i ljudi prijatniji , pozdravljaju se sa potpunim neznancima, razgovaraju, pomažu jedni drugima. Raduje me svakodnevni boravak u šumi gdje ostavljam hranu pticama i drugoj divljači a posebno onaj sutrašnji dan kada sa osjećajem zadovoljstva primjetim kako je sva hrana ostavljena prethodni dan nestala. Čak i smrt nije tako strašna kao što to izgleda u svim fabrikovanim vijestima širom svijeta. Prije nekoliko sedmica sam u šetnji kroz šumu naišao pored staze na ukočeno beživotno tijelo ptice. Bila je to ženka kosa. Tijelo malene ptice je ostalo zgrčeno sa ukočenim kandžama kao da želi da zagrli nekog. Stajao sam pored staze dvije-tri minute razmišljajući šta da uradim. Shvatio sam da uginulu pticu treba sakriti od drugih grabljivaca koji bi je u potrazi za hranom vjerovatno rastrgli. Sageo sam se , uzeo ukočenu pticu koja je ispustila svoju malenu dušu. Sišao sam dole ispod staze , dublje u šumu, našao jedan bor sa puno mahovine okolo po tlu. Uzeo štap i otklonio mahovinu na jednom malenom parčetu zemlje, položio tijelo beživotne ptice i pokrio mahovinom. Ostavio štap zabijen pored u zemlji kao znak da sam je tu pokopao. Stao sam pored bora i malene humke i isplakao se onako iskreno iz grudi kao što to nisam odavno učinio. Oblaci koji su prekrili nebo to jutro su se razišli i u trenu je Sunce punim sjajem zasijalo. Kao da je malena duša ptice sa nekog svog novog prebivališta slala poruku da je na sigurnom mjestu i da nema razloga za tugu. Vraćajući se kući kroz šumu , penjući se na jednu malenu visoravan naišao sam na grupu djece sa vaspitačima iz obdaništa koje se nalazi nedaleko od te visoravni. Neki iz te grupe kada su me vidjeli kako se penjem stazom prema njima su mi potrčali u susret. Jedan dječak iz te grupe me upita , kako se zovem. Nisam bio siguran zašto im je to bitno, rekoh im svoje ime a oni svi mahnuše u znak pozdrava. Prolazio sam između njih i par vaspitača koji su pazili na njih. Djeca su bila radosna, igrajući se u snijegu koji je noć ranije prekrio visoravan. Jedan par , djevojčica i dječak su se na jednoj strmini spuštali na leđima dole nizbrdo. Bili su mokri od snijega ali veseli i zacakljenih očiju od neke samo djeci razumljive radosti. Možda ta Dembelija i nije neki geografski pojam, možda je to ono maleno mjesto u našim srcima gdje smo kao djeca znali da obitavamo a na koje smo vremenom zaboravili da postoji. Od tog dana svaki put kada prođem pored dvorišta obdaništa u prijepodnevnim satima ako me neko od djece primjeti , priđe ogradi i kaže , jednostavno, hej. A u meni zatitra neki unutarnji osmijeh , radostan zbog te iskrenosti i dobrote dječijih duša.
Jer iskrenost nije ono što većina nas misli da je , da kažemo sve i svašta i opaučimo jezikom kako stignemo i umijemo pravdajući se kako smo jednostavno iskreni. Ne, to je neko vas koji to činite dobro nasamario kada vam je ukazao na to laprdanje kao iskrenost. To je samo mahanje jezikom kao metlom koja čisti pod. A iskrenost je sposobnost ljudske duše da se otvori pred vanjskim svijetom ukazujući na svoju ljepotu bez potrebe da bilo šta ili bilo koga u vanjskom svijetu vrijeđa, omalovažava i maltretira.
A onda se ti , tako niotkuda, sasvim nenadano pojaviš, kao jedan san snova sa svojim koncentričnim krugovima i svojom nepatvorenom iskrenošću i u meni se radost pojavi a Sunce iznad još jače zablista i širi svoje zrake u prelijepom spektru boja.
