Iz razmišljanja me prekinu moj domaćin:
“Mladiću, dođite. Pogledajte ovamo.”
Ustadoh nevoljno iz udobne stolice i uputih se prema vratima antikvarnice gdje je stajao domaćin. On mi pokaza na nekog starijeg čovjeka u mantilu sa šeširom na glavi kako se pomalja na zapadnoj kapiji Starog grada u pratnji nešto mlađeg čovjeka. Taj čovjek sa šeširom je imao možda sedamdesetak godina a možda čak i osamdeset. Za svoje godine je bio vitalan, u liniji i veoma živahnih pokreta. Na trenutak mi se učini da možda nema ni sedamdeset godina.
“Da, vidim.”rekoh, “Da nije neki vaš prijatelj?” zapitah.
“Prijatelj?!” malo začuđeno odgovori stari antikvar pa se zamisli. Pogled mu odluta a ja vidjevši njegov pogled samo ispratih čovjeka koji je Stradunom grabio prema istočnoj strani Starog grada, tamo u pravcu Gradske kavane. Već je zamakao kada mi se domaćin ponovo obrati:
“Pitate da li mi je prijatelj? Pa ne bih mogao reći baš da mi je prijatelj. Poznanik, možda, nekada davno mi je bio nešto kao otac, staratelj. Brinuo je dugo vremena o meni , nekada, baš kad sad malo razmislim, davno. A znate li ko je taj čovjek? Da li ste ga ikad vidjeli prije? i ugledavši moje ravnodušno lice samo nastavi:
“Pretpostavljam da ne znate ko je on. Ali ste sigurno čuli za njega. Tu nema dvojbe. To vam je , mladiću, jedan veoma poznat čovjek. To je jedan od čuvenih Titovih generala.” pa opet zastade upućujući mi ispitivački pogled.
Ja počeh u glavi da vrtim imena Titovih generala. Da nije Kosta Nađ pomislih. Pa mozda Peko a i ne završih svoje preispitivanje istorije kad moj domaćin samo kratko progovori:
“Ovaj čovjek sto prođe je čuveni Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije.”
A meni se na ove riječi na glavu sruči sva istorija, sve one bitke o kojima smo u školi učili i nikako mi nije bilo jasno da je prije par trenutaka čuveni general prošao tik pored nas. Stari gospodin je gledao moje lice, tražio na njemu reakciju svojih riječi. A ja sam još uvijek tražio po sjećanju sve one poznate detalje koje sam znao o Koči Popoviću. Nije ih bilo mnogo. Neki šturi podaci koje smo učili na času istorije. Sve ono čega sam se sjećao je to da je general bio porijeklom iz bogate porodice , rođen u Beogradu, i da je svoje djetinjstvo proveo negdje u inostranstvu, možda Francuskoj a možda i Švajcarskoj. Nisam bio siguran. I da je još u mladosti , prije početka Drugog svjetskog rata bio član partije i borac za ljudska prava i ravnopravnost naroda tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Možda sam baš zbog tog detalja što je poticao iz bogate porodice zapamtio ime generala koji nije imao stereotip revolucionara, onakvim kakvim su nas tokom školovanja učili u školi.
“Koča Popović!” malo zaprepašćeno progovorih prekidajući muk koji je zavladao u prostoriji oko nas.
“Da, da. Upravo on , glavom i bradom.” doda moj sugovornik razbijajući zadnje djeliće nevjerice koja se u meni javila.
“Evo upravo je stigao sa Koločepa. Obično ako je lijep , sunčan dan i ako se osjeća dobro, on se bar jednom sedmično pojavi u gradu. Zna da navrati i ovdje. Ja sam zapravo jedan od njegovih saboraca iz Prve proleterske brigade. Ali ne čini to često, možda baš kada poželi da se kroz priču vrati u to neko davno vrijeme. Ovih zadnjih godina, bar se meni čini tako, mu teško pada to vraćanje u prošlost. Vjerovatno zbog situacije u zemlji pa mu povratak u prošlost pomalo teško pada. Kao i meni, naravno. Malo nas sve to boli, svjesni da smo blizu kraja puta pa nam sjećanje na te dane mladosti ne pada tako lako kao nekada.”
Tu malo zastade , odluta u mislima negdje daleko a ja priupitah:
“A da ipak sjednemo nazad u ove vaše udobne stolice?”
A on ne progovarajući, kao da lebdi negdje izmedju jave i sna , se lagano uputi prema stolu i zavali u stolicu. Uze svoju lulu, stavi malo duvana, pogledom lutajući po policama antikvarnice, nesvjestan mog prisustva i samo prije nego što zapali duvan u luli , nekako kao neku težinu sa svoje duše , odhuknu , otresajući terete iz svoje prošlosti.
Ćutali smo. On je lagano povlačio dim iz lule, pa se malo vrpoljio u stolici, premišljajući kako da nastavi naš razgovor. I onda kada sam već pomislio da će se tu negdje naš dijalog za danas završiti on započe:
“ Koča je bio naš komandant. Bio je poseban.”pa opet zastade tražeći prave riječi da se izrazi onako kako je naumio.
“Kad kažem poseban ne mislim da je bio nešto drugačiji od nas. Ne , bio je poseban, u smislu da je svakog borca brigade znao po imenu , sa svakim se saosjećao , znao svakog u dusu. Eto zato je bio poseban. Imao je neki unutarnji osjećaj, da osjeti čovjeka, situaciju, da predvidi , da unaprijed nešto zna sa stopostotnom sigurnošću. Bio je u toku rata i otac i majka svima nama , borcima u brigadi a kasnije u diviziji. Naoko blag i prijatne spoljašnosti i jos veće širokogrudosti u odnosima sa svojim saborcima, ali nekad veoma oštar, nepopustljiv, pronicljiv i istrajan. Sve je on to mogao biti , i to se u toku rata mijenjalo iz časa u čas.”
Napravi malu stanku, pogleda me direktno u oči pa reče:
“Slušali ste mnogo o bici na Sutjesci? Iz knjiga , iz filmova . Mnogo vjerovatno. Ali vjerovatno niste čuli od nekoga ko je učestvovao u toj bici , kako je to izgledalo kada smo se to jutro našli na desnoj obali Sutjeske, u blizini Tjentišta.”
Ja samo raširih ruke davajući mu do znanja kako bih volio da tu priču čujem a on ohrabren mojim pokretom nastavi:
“Izašli smo na desnu obalu rijeke jedno junsko jutro. Bilo je vlažno oko rijeke, kao neka sumaglica se uhvatila. Koča je među prvim.Sa njim je tadašnji komandant Prve proleterske- Danilo Lekić- Španac. Šalje izviđače naprijed preko rijeke.Ovi se vraćaju brzo. Ja sam u blizini, vidim izviđače kada su se vratili ali ne čujem šta govore Koči i Danilu. Šapucu nešto , pokazuju nešto ulijevo. Objašnjavaju. Oni ih slušaju pažljivo. Okreću se oko sebe , posmatraju nas zalegle oko obale. Koča maše kuriru da mu priđe. Mlađi borac, porijeklom iz Banata koliko se sjećam mu prilazi , šunjajući se. Koča napisa na cedulji neku poruku i posla kurira u Vrhovni štab. Mi smo i dalje zalegli okolo.
On još uvijek posmatra nas saborce, kao da nas broji, jednog po jednog. Osjećamo da je neprijatelj u blizini , samo ga ne vidimo. S vremena na vrijeme se čuje štektanje mitraljeza, sa one strane gdje su izviđači pokazivali Koči. Puca na slijepo. Tek toliko da pokažu da su tu. Ali nas još uvijek nisu primjetili. Koča ustaje iz poluležećeg položaja, osvrće se oko sebe. Maše dvojici sa mitraljezima da mu priđu, Ovi dolaze do njega. Daje im neke upute. Još uvijek ne znamo šta namjerava. Možda samo on to zna. Ona dvojica mitraljezaca se odvajaju ispred, prelaze Sutjesku. Zauzimaju položaj na dva visa, jedan okrenut prema sjeveru a ovaj blize nama dole na jug, prema položaju odakle se čuo neprijatelski mitraljez. Oko nas vlada jutarnja tišina. Čak se i neprijatelski mitraljez ušutio. Izgleda kao da su zaspali. A onda odjednom od jednog do drugog borca stiže zapovijed:
“Proboj!”
Znači ipak krećemo. Ne čeka kurira od Vrhovnog komandanta. Kao da je osjetio da je pravo vrijeme, da ćemo neprijatelja uhvatiti na spavanju i da svako odlaganje napada može da bude sudbonosno. Napeti smo kao strune na mandolini, spremamo bombe. Provjeravamo naoruzanje. Sa kraja kolone dolazi potvrda da su svi spremni za napad.
Polako , jedan po jedan krećemo preko rijeke na lijevu obalu. Imao sam na tren osjećaj kao da nas je Bog sve obgrlio i udahnuo nam neki mir i snagu. Posmatrao sam lica svojih drugova. Nisam primjetio strah nego samo riješenost da idemo sigurni u sebe. Ako smo do prije par trenutaka bili i komunisti, proleteri , partizani u trenu kada je došla komanda za proboj kao da smo svi ostali sami sa Bogom i samim sobom. Neka tišina je zavladala okolo pa čak se ni cvrkut ptica više nije čuo niti bilo kakav šum. A onda se iz te tišine začuo glas Španca koji je proparao usnulu dolinu rijeke:
“Prva proleterska-juriš!”
Prvo su se oglasila nasa dva mitraljeza a onda smo tako silno krenuli uzbrdo preko cistine, svi odreda, komandiri četa, bataljona, obični partizani , kuvari. Cijela Prva proleterska brigada prema prvim visovima iznad Sutjeske. Čini mi se da smo tada svi bili kao jedan i ne sjećam se da je ikada, bilo prije ili poslije Prva proleterska jurišala kao tog jutra .Da li su Švabe spavale , da li obruč nije bio čvrsto zatvoren na tom mjestu, to nikad nisam mogao da sa sigurnošću tvrdim. Kažu da su se bili orijentisali na odbranu Košura odakle je štektao taj mitraljez cijelo jutro.Znam da smo pretrčavali tu čistinu kao da povratka nema i da nam je jedini spas taj iznenađujući napad kroz redove neprijatelja. Zauzeli smo kotu 1642 na Bavanu i to je bilo od presudnog značaja za ishod bitke i izvlačenja naše divizije a i kasnije cijelog Vrhovnog štaba iz obruča i doline Sutjeske prema Zelengori. I dalje smo se probijali preko Zelengore opkoljeni jakim neprijateljskim snagama, nesigurni da smo izašli iz obruča, krčeći put sa kojeg povratka nazad nije bilo.
Iako je Koča bio glavni inicijator ideje proboja obruča neprijatelju ispred nosa moram priznati da je riješenost i smjelost Španca u tom proboju bila od presudnog značaja. Da smo na čelu imali neka dva neodlučna komandanta čini mi se da taj proboj nikad ne bi uspio. Ovako su i jedan i drugi postali legende i možda samo njihovi saborci znaju šta su njih dvojica značila svima nama u toj bici. A Španca već nekoliko godina nema. Ostao je još Koča, koga evo na tren ugledaste danas. Ko bi rekao da iza tog starog čovjeka sa šeširom na glavi leži tako burna prošlost. “ završi moj sagovornik.
Posmatrao sam ga. Neki kristalno čist sjaj je zračio iz njegovih očiju. Kao da je ponovo doživljavao to jutro na čistini iznad rijeke Sutjeske, gdje se odlučivala njegova sudbina a i sudbina svih njegovih drugova. Da li su stvarno disali kao jedan, da li ih je Bog svojom voljom štitio, vidjevši ih onako povezane samo sa jednom misli u glavama, da idu dalje i da izađu iz tog obruča neprijatelja koji je i brojčano i tehnički i u svakom smislu nadjačavao svog suparnika. Izgleda , bar meni nakon skoro pedeset godina, da je Bog bio na strani prividno slabijih ali u srcu mnogo hrabrijih protivnika u toj borbi.
Ćutao sam, osluškivao disanje svog domaćina i stvarao u glavi sliku jutra koje je tu oko nas vaskrslo na tren i izgledalo tako stvarno i realno kao da vrijeme između sad i prošlosti nije postojalo. Sve se pretopilo u samo jedan uzdah.
Komentari