Knjiga se moze kupiti na Corner kioscima u Beogradu, Kraljevu i Novom Sadu kao i na Graf-art, Media plus, Intermezzo objektima u Beogradu, , Grutini u Somboru, Impel u Zrenjaninu i Kikindi, Kontrast komerc u Sapcu, Sofist u Kraljevu. Ako ima zainteresiranih za druge gradove i mjesta pitajte.
Ovdje ću navesti jedan od razloga zbog kojeg bi ovu knjigu trebalo kupiti. Kada uzmete knjigu pa pročitate prvu priču, pa ako Vas strpljenje ne izda i nastavite sa drugom, trećom … I ako u toku čitanja osjetite nezadovoljstvo, uznemirenje ili nelagodu a čak i ako su tektstovi zanimljivi i bude lijepa osjećanja , onda kada zaklopite knjigu , bez obzira na to da li su Vam se tekstovi svidjeli ili ne, ostaje još uvijek nešto što je razlog da ovu knjigu držite negdje na vidljivom mjestu u Vašem domu. A to je naslovna stranica , koja je sama za sebe jedno lijepo umjetničko djelo. Ta slika u obliku u kojem se nalazi na omotu knjige više ne postoji i posjedovanjem knjige Vi zapravo posjedujete sliku koja je u nekoj svojoj fazi nastajanja nestala. Hvala Ljudmili na ovom poklonu svima nama. Sada knjiga pripada Vama, čitaocima…
Maturanti
Prvi demokratski izbori, za koje znam, su se desili septembra mjeseca 1982. u gimnaziji Igmanski marš na Ilidži. Vratili smo se sa ekskurzije početkom mjeseca i krenuli u četvrti razred. Imali smo čas odjeljenjske zajednice sa glavnom tačkom dnevnog reda: izbor predsjednika razreda. Kera je već u toku ekskurzije nadošao na ideju da, kada se vratimo u Sarajevo, mene predlože i izaberu na tu poziciju. Naša razrednica Lenka nije bila oduševljena tom idejom. Bila su dva kandidata. Jedan je bio Kerin prijedlog a drugi prijedlog je bio neko od odličnih i primjernih učenika. Rasprava je tekla o oba kandidata, svako obrazlažući svoj prijedlog a onda je došlo do glasanja. Naravno, demokratskog. Moj oponent je na glasanju dobio nešto oko trećine glasova da bi kada sam ja došao na red za glasanje Kera išao oko onih što su još bili neodlučni i sugestivno im ukazivao na pravi demokratski izbor to jest mene. Na kraju glasanja sam bio izabran, najviše zaslugom Kere i njegovim pritiskom na one neodlučne. Razrednica je samo odmahivala glavom sa odsutnim pogledom koji je izražavao čuđenje i strepnju šta li je čeka sa tim novim razrednim rukovodstvom jer su pored mene izabrani Damir za zamjenika i Lovra za blagajnika.
Već nakon par sedmica njena predviđanja kako će njen omiljeni razred sa puno odličnih učenika prerasti u nešto mladalački divlje, su se obistinila. Naime, te jeseni, naša gimnazija je učestvovala na akciji berbe jabuka u Rakovici. Jedna grupa učenika je provela cijelu jednu sedmicu u Rakovici, dok su ostali , po razredima bili raspoređeni da jedan dan provedu u berbi. Naš razred je zapao prvi ponedjeljak u oktobru. Kako je taj dan kiša padala berba je otkazana a mi smo kolektivno odlučili da se ne pojavimo na nastavi. Neki od učenika koji nisu bili upućeni u kolektivni dogovor su se pojavili to popodne u školi ali pošto velika većina nije došla na nastavu i oni su pušteni kućama. Sljedeći dan smo bili prozivani od većine profesora, čak su nas neki otvoreno proglašavali političkim slučajem, tražili kazne za nas neposlušne i odgovornost rukovodstva razreda. Ipak naša razrednica je bila na našoj strani , samo je prokomentarisala , a eto vi se niste pojavili u ponedjeljak u školi i na tome se završilo. Niti je bilo kakvih kazni, niti ukora. Sve je prošlo kao da smo cijeli dan proveli u školi. Tako je nekako počelo naše mladalačko druženje u završnom razredu gimnazije. No , nije samo na tome ostalo. Svaki dan je bio izazov, za neki novi marifetluk, neku novu foru, neku novu situaciju u kojima smo nalazili neki svoj izraz, zadovoljstvo koje nam je uljepšavalo dane u gimnaziji. Svako je na svoj način bio kreativan, inspiracija za ostale tako da je postojala prećutna konkurencija ko će napraviti veći geg, nešto za pamćenje. Čini mi se da iako su nam uspjeh i ocjene bile od primarnog značaja, da su bili nekako po strani , vjerovatno čekajući onaj završni dan u školi kada će postati preko noći bitnije od svih naših druženja, izleta, zabava koje su dominirale te školske godine. Godine kada se Sarajevo spremalo za Olimpijadu.
Jedan od predmeta koji ostaju u sjećanju je Tehnićko obrazovanje kod profesora Arsića. Časovi su bili podijeljeni na teoretske , gdje je cio razred bio prisutan i na vježbe gdje je razred bio podijeljen u dvije grupe. Lovra i ja smo nadošli na ideju da zamijenimo grupe. Da Lovra, koji je bio u prvoj pređe u drugu a da ja iz druge pređem u prvu. Otišli smo kod profesora, iznijeli mu naš prijedlog na koji on nije imao primjedbi. Bio je susretljiv u svakom pogledu i složio se s tim da zamijeno grupe. Nije ni bio svjestan šta je to značilo za nas dvojicu. Otkako smo zamijenili grupe, ni Lovra ni ja se nismo pojavljivali na vježbama tehničkog obrazovanja. Čak i kada bi profesor prozvao nekog od nas dvojice na času, učenici koji su bili na vježbama bi samo rekli kako je taj koji je prozvan zamijenio grupu, na šta bi profesor samo prokomentarisao , a da on je u onoj drugoj grupi zaboravljajući pri tome da pita a gdje je onaj drugi. To je trajalo mjesecima. Na časovima teorije smo se pojavljivali ali smo na razne načine odlagali da budemo ispitivani. Tako da smo u decembru , negdje prije Nove godine , samo Lovra , Kera i ja bili bez ocjene. I sam profesor bio svjestan toga, tako da je tog mjeseca počeo da nas proganja ne bi li nas kako ispitao gradivo. Došla je i zadnja sedmica u decembru. Nas trojica smo skoro iscrpili sve ideje kako da izbjegnemo čas na kojem bi trebali da odgovaramo. No ostala je još jedna mogućnost da se ne pojavimo na času. Te zadnje sedmice naš razred je davao dežurnog učenika u holu gimnazije i taj učenik nije išao na nastavu dan za koji je bio raspoređen da dežura. Dežurne je određivao predsjednik razreda. Sjedili smo tako u društvu i određivali kojem učeniku je najbolji dan da se ne pojavi na nastavi. Za srijedu kada smo imali čas tehničkog obrazovanja smo izabrali Keru da bude dežurni. Ostali smo Lovra i ja. Plan je bio da kad počne čas , par minuta nakon početka, onim vremenom potrebnim da bi profesor zapisao čas u dnevnik, Kera se pojavi na času kao dežurni…
Došla je srijeda, zimska , decembarska. Popodnevna nastava. Profesor Arsić je krenuo iz zbornice sa dnevnikom u ruci s nekim u društvu govoreći kako mu danas ipak nećemo pobjeći sa časa i kako će danas napokon da presluša te specijalne slučajeve koji od septembra nisu još odgovarali. Sav je on bio sretan, usplahiren zbog tog neizbježnog susreta sa svojim ptičicama, kako nas je od milja zvao. Došao je u razred, sjeo za katedru. Lovra, Damir i ja smo sjedili u prvoj klupi, odmah preko puta profesora, On je mirno zapisivao čas, brk mu se osmjehivao vidjevši nas dvojicu u prvoj klupi. Samo što je upisao čas u dnevnik čulo se kucanje na vratima. Ušao je Kera. Vidjevši ga na vratima profesor veselo upita:
„ Keriću, kojim dobrom?”
„A znate profesore, odgovara Kera, danas sam dežurni u holu. Puno obaveza, treba se sve stići , paziti na garderobu. Nije lako, samo da znate.”
„Znam Keriću, ali dobro je to. Malo da se naučite i vi mladi da budete odgovorni.“
„Trebas li nešto?” zapita ga kratko.
Kera poče teatralno, naivno , ne može naivnije:
“Znate profesore , poslala me naša razrednica.”
“Ako, ako , vjerovatno ima neki razlog” prekida ga Arsić.
“Pa jeste, zamolila me je razrednica da vas zamolim ako je moguće da blagajnika i predsjednika razreda pustite kod nje na razgovor. Treba ih nešto hitno.” završi Kera.
“Pa normalno da mogu da idu. A ko su vam blagajnik i predsjednik razreda.” sada se obrati profesor razredu.
“Neka ustanu!”
A Lovra i ja stidljivo, kao nezainteresovano šta se to dešava oko nas ustadosmo.
“ Pa sta čekate , idite, vidite da vas razrednica traži.’ reče nam zapovjednim glasom.
Nas dvojica slegnusmo ramenima i sporim koracima krenusmo prema vratima.
Kera nas propusti sa svojim mangupskim osmijehom preko lica i mi izađosmo van.
Kažu, da nije prošlo ni pet sekundi kako smo nas trojica izašli iz razreda a da se Arsić lupio dlanom po čelu i rekao:
“ Pa oni mi opet pobjegoše!”
A mi smo već uzimali jakne na garderobi i hitali vani prema ćošku gimnazje, našem omiljenom mjestu za pušenje. Pripaljivali cigarete, smijući se na tok uspješno obavljene operacije.
I nismo se vratili taj čas. Tek tamo u januaru, poslije praznika, kada se više nije imalo šta odlagati došli smo na red da budemo na času gdje smo napokon odgovarali gradivo iz prvog polugodišta. Naš profesor nije bio zlopamtilo, dao nam je nesebično dobre ocjene, možda negdje u podsvijesti radujući se svim našim mladalačkim trikovima koji su kako nama ali i njemu uljepšavali dane, čuvali ih od toga da ne pređu u rutinu , dosadu koja veoma lako zna da zavlada kada se kruto držimo pravila. Svaki od naših profesora je bio inspiracija za sve nas, davao nam ideju kako da se nosimo kroz život, kako da se u nekim situacijama postavimo i kako na kraju krajeva je mnogo bitnije od ocjena u dnevniku sve ono što nikada u dnevniku niti svjedočanstvima neće biti zapisano.
Kasper
Pjesma „Ajša“ od Borisa Novkovića me uvijek ,u mislima, vrati na jedno mjesto, u jednu baštu smještenu ispod aleje kestena koja vodi prema Koševu, na početku Ciglanske ulice. Bašta kafića i picerije Kasper je bilo omiljeno okupljalište studenata arhitekture i građevine od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka pa do početka rata u Bosni. Kasper kao i radionice i prodavnice koje su se nalazile u produžetku ulice su zapravo ograđivale groblje Svetog Marka, sa njegove južne strane dok je tamo negdje na kraju ulice, na zapadu bio ulaz u groblje Svetog Josipa. Prije Kaspera , tu se nalazila jedna oronula, istrošena kafana u koju su navraćali posjetioci groblja ali isto tako i radnici iz obližnje ciglane i zanatskih radionica koji bi često znali da dođu na po jednu ljutu. Staro je pravilo bilo da se nakon sahrane nikada ne ide direktno kući nego onako; sporednim ulicama, tiho i nenametljivo kao što priliči u takvim situacijama, uz malu dozu opravdanog ili ne – sujevjerja; pronađe kafana u kojoj se osjećaj kolektivne tuge sa oproštaja od pokojnika i vječnog pitanja o smislu života , ostavlja i ne donosi u dom. Da li je stvarni naziv te kafane bio „ Kod dva leša“ ili su mu sarajevski mangupi prišili takvo ime kao asocijaciju na okolna groblja, piscu ovih redova nije poznato.
Onog dana kada je Kasper otvoren kao rukom su odnešeni i žalost i sujevjerje i neki tamni oblak koji se vremenom nadvio iznad stare kafane, ustalio i bio prisutan čak i u vedre sunčane dane. Zamijenili su ih mladost i smijeh tako da je preko noći ,tu nikla jedna malena oaza. U baštu Kaspera se ulazilo sa ulice koja se pod ostrim uglom spuštala od glavne – Hasana Brkića. Bašta je bila prostrana sa petnaestak stolova, sva u bijelom , od ograde , preko stolova pa do fasade i zidova koji su je ograđivali. Između stolova se prolazilo ka ulaznim vratima iza kojih se niz dva-tri stepenika ulazilo u kafić. Unutra ,na desnoj strani malo ukoso, nalazio se šank sa kuhinjom iza. Sa obje strane ulaza su bila dva ogromna prozora koja su se u ljetne dane otvarala prema bašti, podizanjem donjeg dijela rama kružnim pokretom prema plafonu na kojem su čelićne kuke preko lanaca držale cijelu konstrukciju okvira. Pod je bio prekriven sivo-crnim mermerom dajući lijep kontrast bijelim stolovima dok su metalni ramovi i nosači bili u ljubićastoj i tamno crvenoj nijansi stvarajući estetski oblikovan i zaokružen enterijer. Sa lijeve strane su bila četiri stola a sa desne strane tik ispod prozora su bila dva visoka stolića sa po dvije stolice. Veoma mali prostor koji je u zimskom periodu mogao da primi i više od pedeset osoba.
Od prvih proljetnih dana pa do jeseni gosti su uglavnom provodili vrijeme u bašti u kojoj se uvijek tražila jedna stolica više. Po cijeli dan okupana sunčevom svjetlošću, sa neizbježnim suncobranima, bašta je studentima koji su bili najčešći posjetioci, davala osjećaj sigurnosti i mjesta za predah. Iako bašte u Kasperu više nema, još uvijek uz zvuke Ajše ponekad navratim, nađem mjesto u hladovini , osvrnem se i pogledam uokolo. Sretnem neka draga lica i neka koja više nisu sa nama. Ili se pojavim unutra, u zimske dane, sjednem u ćošak do prozora čekajući da mi Mišo-Ćoro napravi prvi espreso na aparatu koji je tek očistio, ni sam siguran da li će kafa da uspije. Promatram one koji pristižu na prvu jutarnju kafu dok vani snijeg lagano pada. Neki dolaze u grupama i u nedostatku kišobrana muškarci pokrivaju jaknama svoje kolegice da ih zaštite od vlažnog snijega. Neki se na strmini koja vodi sa glavne ulice okliznu ili samo prokližu dole do ravnine na ulazu. Svi živo gestikulirajući , nasmijani i glasni. Zastajkujući s vremena na vrijeme da ispričaju nešto jako bitno , nešto što ne može da sačeka trenutak kada uđu u Kasper. Ulaze na vrata, stresaju snijeg sa sebe , osvrću se okolo, traže mjesto gdje da se skrase. Kroz zamagljeno okno prozora se vidi plavi soliter koji sakriva od pogleda dio Trebevića čiji su vrhovi prekriveni oblacima i maglom. Stiže espreso.
„Evo je, prva jutros, ispod čekića. Ako nije dobra vrati je, napravit ću drugu.“čujem dubok glas Miše, sa prepoznatljivim sarajevskim akcentom. Ponekad pomislim da je on još kao klinac trenirao svoj govor tako da je njegov akcent uvijek, pomalo više, bio sarajevski nego govor ostale raje. Kada bi postojala neka knjiga u kojoj bi se prezentirala dikcija svakog mjesta i grada i u njoj birali tipični primjeri svakog mjesta ponaosob čini mi se da bi Mišo sigurno bio predstavnik urbanog Sarajeva. A onda ugledam kolegu sa fakulteta, Bojana i pomislim, pa da, on bi sigurno bio najbolji izbor da predstavlja govor mahale, njen specifičan ton, govoreći kroz zube i jedva razdvajajući usne. Kao da je cio život proveo ispred bosanske kafane negdje na Vratniku ili dole niz Kovače prema Čaršiji i onako škrtareći na riječima, uzvikivao jes vala ili jok a ponekad samo cokćući izražavao odbijanje onoga što mu sagovornik kaže.
Mnogo je divnih karaktera prošlo kroz baštu Kaspera. Ljeti ostajući u njoj a zimi prolazeći do prostora prepunog dima i glasne muzike. Svaki karakter je imao nešto prepoznatljivo , neku svoju crtu koja se oslikavala i uklapala u čarobnu atmosferu koja je vladala. Prepoznatljivi su bili brucoši po svom nestalnom pogledu koji nije mogao da se skrasi, uvijek tražeći nešto u svojoj novoj okolini. Ali isto tako i apsolventi sa svojim ležernim stavom i osjećajem kao da je svo vrijeme ovog svijeta ostavljeno samo njima. Gledajući pojedine apsolvente mogao se steći utisak kako profesori, gore na fakultetu, zapravo čekaju te, takoreći sutrašnje inženjere, strepeći i u strahu kako da ih prime na ispit. Kao šlag na tortu su dolazili konobari, njihov neizbježan humor i specifičan i prisan odnos sa rajom koja je dolazila u Kasper. Svi ti likovi, kako mladi tako i oni stariji, davali su jedan poseban pečat i vremenu i mjestu gdje su boravili i ne znajući da će sva ta suptilna energija , smijeha i bezbrižnosti, jednom da ode i ne pitajući nas zašto mora da ide. Mnogo lijepih, mladalački zanesenih očiju je svakodnevno navraćalo da bi se bezrazložno radovalo prisutnosti i pripadnosti jednom mjestu. Neke od najzaljubljenijih pogleda sreo sam baš tu negdje, na ona dva tri stepenika koja se penju iz Kaspera u baštu ili u neke mirne večernje sate sjedeći u bašti, osluškujući treperenje grada u ljetinim noćima.
Slušajući Ajšu u tihe noćne sate neka lica i pogledi iz sjećanja lagano pređu u san i na tren ,san postane realnost koja sa jutrom nestaje, dajući srcu mome radost što to nešto čemu ni imena ne znam još uvijek živi i prisutno je oko mene.
Nebeski svod
Sjedio sam jednog proljetnog jutra u učionici , na času kod učiteljice, gledajući kroz prozor nebesko plavetnilo koje je na magičan način dodirivalo vrhove planine. Veoma često sam u jutarnjim satima,u školi, znao da boraveći na jednom mjestu odlutam na neko, sasvim drugo, obično na vrhove četinara, gore na vrhu Igmana. Zasjeo bih u poluležećem položaju na siluetu vrha, jele ili bora, naslonio glavu na mekani jastuk četinara, prekrstio noge i zabacio ruke iza glave uživajući u pogledu iznad ali i u pejsažima ispod. Trajala su ta moja izbivanja sa časova dugo, možda cijeli tok školovanja koje sam proveo u prva četiri razreda osnovne škole. Ostao sam zahvalan učiteljici što me je uvijek držala po strani i ostavljala prostor da maštam o ovom svijetu u kojem živimo, bez ikakvih tendencioznih usmjeravanja ili kritičkog osvrta na moj zaneseni pogled koji je crtao linije po oknu prozora kojima sam se peo do nebeskog svoda. A moja maštarenja nisu nikad prestala samo su se na neki način preobratila onog trenutka kada sam krenuo u peti razred osnovne škole, ostavljajući iza sebe bezbrižnost desetogodišnjeg dječaka i uzrast u kome sam bio zaljubljen u sliku kontrasta tamno zelene boje crnogorične šume i punoće plavog neba.
Da se u petom razredu na času geografije nije pojavio nekakav globus, pa neke planete i sunčev sistem vjerovatno da moj put ne bi bio ispresijecan lutanjima, tumaranjima, zabludama i sumnjom i da bi mašta na svoj način dočarala sliku svijeta u kojem obitavamo. Ovako je trebalo mnogo godina da bih se vratio na put sa kojeg sam skrenuo protiv svoje volje , uhvaćen kao i većina ostalih u mrežu laži i obmana. A eto u tim svojim maštarenjima na časovima sam nekako bio mnogo bliže istini nego što sam bio u zrelom dobu. Osjećao sam povezanost sa okolinom, ma gdje da sam se zatekao. Da li je to bio moj prvi susret sa vrelom rijeke Bosne, kada nas je otac doveo jedno jutro sa majkom, i ostavio u tek prolistalom zelenilu parka sa nekoliko rijetkih posjetiilaca. Ućinilo mi se kao da smo to jutro došli u zemaljski raj. Zapamtio sam taj kutak sa klupom, gdje sam se igrao sa bratom dok je majka sjedila na klupi motreći na nas. I uvijek kada bih se vraćao na Vrelo Bosne tražio sam taj maleni trokut parčeta zemlje između dva toka bistre i hladne vode na izvorima rijeke. Taj trokut je odolio zubu vremena i još uvijek ga, kada prođem stazama oko izvora, krišom osmotrim onim pogledom iz djetinjstva kada je u mom svijetu to bio zemaljski raj. A i mnoga druga mjesta koja sam posjećivao u djetinjstvu su davala oreol sigurnosti, ljepote i mira. Osjećala se Bogom dana blagodet ispod svoda. Onda na neki čudan način svod nestade iz vidokruga i zamijeni ga beskrajni svemir koji nenajavljen dođe i donese mrak, neku zebnju i strah. Ukaza nam se prva velika laž. Nedugo nakon posijanog sjemena straha i obmanom da smo mi samo mali djelić nečeg puno većeg i da smo na kraju krajeva tu došli pukom slučajnosti , sa upornim prikazivanjem globusa koji se vrti na večernjoj špici dnevnika , pred sam kraj osnovne škole nas naučiše da su nam preci majmuni. Vjerujući u autoritete i u sud starijih ,ne pitajući se zašto nam sve to pomalo čudno zvuči i još uvijek u stanju šoka od ispiranja mozga kupismo i tu drugu veliku laž. Natjeraše nas da je pojedemo velikom kašikom, da se dobro najedemo tako da nam ne padne ni na kraj pameti da pitamo da li je to baš sve tako kada smo već puni i siti. Sve ostalo što je nakon toga došlo su bile samo nijanse. Da li zelene i žute,ili plave i crvene da bi se na kraju sve stopilo u sivu gdje smo danas. Još da nam ponude onu treću veliku laž o vanzemaljcima i ciklus će biti gotov. A kada se pojavi vjerovatno da će to ukazivati na kraj koji je blizu.
Film, neki novi, će morati da počne. Kako i na koji način, to ostaje da se vidi. U svakom slučaju, film će biti akcioni, ne baš neka romansa niti komedija. Sa uzbudljivim završetkom. Ko će biti pobjednik na kraju filma, to je već zapisano i to se zna. Oni koji gube, samim činom gubljenja i spoznaju da kroz svod dalje ne mogu, da su majmuni jedna vrsta a ljudi sasvim druga , da vanzemaljci i nisu vanzemaljci jer van zemlje u ovoj našoj dimenziji nema dalje i da je svod granica brižno čuvana. Onaj koji drži svod iznad nas je naš zaštitnik naš Tvorac a i pobjednik. Svjesnost o tome je naša najveća sreća.
Koča Popović
Iz razmišljanja me prekinu moj domaćin: “Mladiću, dođite. Pogledajte ovamo.” Ustadoh nevoljno iz udobne stolice i uputih se prema vratima antikvarnice gdje je stajao domaćin. On mi pokaza na nekog starijeg čovjeka u mantilu sa šeširom na glavi kako se pomalja na zapadnoj kapiji Starog grada u pratnji nešto mlađeg čovjeka. Taj čovjek sa šeširom je imao možda sedamdesetak godina a možda čak i osamdeset. Za svoje godine je bio vitalan, u liniji i veoma živahnih pokreta. Na trenutak mi se učini da možda nema ni sedamdeset godina.
“Da, vidim.”rekoh, “Da nije neki vaš prijatelj?” zapitah. “Prijatelj?!” malo začuđeno odgovori stari antikvar pa se zamisli. Pogled mu odluta a ja vidjevši njegov pogled samo ispratih čovjeka koji je Stradunom grabio prema istočnoj strani Starog grada, tamo u pravcu Gradske kavane. Već je zamakao kada mi se domaćin ponovo obrati: “Pitate da li mi je prijatelj? Pa ne bih mogao reći baš da mi je prijatelj. Poznanik, možda, nekada davno mi je bio nešto kao otac, staratelj. Brinuo je dugo vremena o meni , nekada, baš kad sad malo razmislim, davno. A znate li ko je taj čovjek? Da li ste ga ikad vidjeli prije? i ugledavši moje ravnodušno lice samo nastavi: “Pretpostavljam da ne znate ko je on. Ali ste sigurno čuli za njega. Tu nema dvojbe. To vam je , mladiću, jedan veoma poznat čovjek. To je jedan od čuvenih Titovih generala.” pa opet zastade upućujući mi ispitivački pogled.
Ja počeh u glavi da vrtim imena Titovih generala. Da nije Kosta Nađ pomislih. Pa mozda Peko a i ne završih svoje preispitivanje istorije kad moj domaćin samo kratko progovori:
“Ovaj čovjek sto prođe je čuveni Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije.”
A meni se na ove riječi na glavu sruči sva istorija, sve one bitke o kojima smo u školi učili i nikako mi nije bilo jasno da je prije par trenutaka čuveni general prošao tik pored nas. Stari gospodin je gledao moje lice, tražio na njemu reakciju svojih riječi. A ja sam još uvijek tražio po sjećanju sve one poznate detalje koje sam znao o Koči Popoviću. Nije ih bilo mnogo. Neki šturi podaci koje smo učili na času istorije. Sve ono čega sam se sjećao je to da je general bio porijeklom iz bogate porodice , rođen u Beogradu, i da je svoje djetinjstvo proveo negdje u inostranstvu, možda Francuskoj a možda i Švajcarskoj. Nisam bio siguran. I da je još u mladosti , prije početka Drugog svjetskog rata bio član partije i borac za ljudska prava i ravnopravnost naroda tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Možda sam baš zbog tog detalja što je poticao iz bogate porodice zapamtio ime generala koji nije imao stereotip revolucionara, onakvim kakvim su nas tokom školovanja učili u školi.
“Koča Popović!” malo zaprepašćeno progovorih prekidajući muk koji je zavladao u prostoriji oko nas.
“Da, da. Upravo on , glavom i bradom.” doda moj sugovornik razbijajući zadnje djeliće nevjerice koja se u meni javila. “Evo upravo je stigao sa Koločepa. Obično ako je lijep , sunčan dan i ako se osjeća dobro, on se bar jednom sedmično pojavi u gradu. Zna da navrati i ovdje. Ja sam zapravo jedan od njegovih saboraca iz Prve proleterske brigade. Ali ne čini to često, možda baš kada poželi da se kroz priču vrati u to neko davno vrijeme. Ovih zadnjih godina, bar se meni čini tako, mu teško pada to vraćanje u prošlost. Vjerovatno zbog situacije u zemlji pa mu povratak u prošlost pomalo teško pada. Kao i meni, naravno. Malo nas sve to boli, svjesni da smo blizu kraja puta pa nam sjećanje na te dane mladosti ne pada tako lako kao nekada.”
Tu malo zastade , odluta u mislima negdje daleko a ja priupitah: “A da ipak sjednemo nazad u ove vaše udobne stolice?” A on ne progovarajući, kao da lebdi negdje izmedju jave i sna , se lagano uputi prema stolu i zavali u stolicu. Uze svoju lulu, stavi malo duvana, pogledom lutajući po policama antikvarnice, nesvjestan mog prisustva i samo prije nego što zapali duvan u luli , nekako kao neku težinu sa svoje duše , odhuknu , otresajući terete iz svoje prošlosti. Ćutali smo. On je lagano povlačio dim iz lule, pa se malo vrpoljio u stolici, premišljajući kako da nastavi naš razgovor.
I onda kada sam već pomislio da će se tu negdje naš dijalog za danas završiti on započe:
“ Koča je bio naš komandant. Bio je poseban.”pa opet zastade tražeći prave riječi da se izrazi onako kako je naumio. “Kad kažem poseban ne mislim da je bio nešto drugačiji od nas. Ne , bio je poseban, u smislu da je svakog borca brigade znao po imenu , sa svakim se saosjećao , znao svakog u dusu. Eto zato je bio poseban. Imao je neki unutarnji osjećaj, da osjeti čovjeka, situaciju, da predvidi , da unaprijed nešto zna sa stopostotnom sigurnošću. Bio je u toku rata i otac i majka svima nama , borcima u brigadi a kasnije u diviziji. Naoko blag i prijatne spoljašnosti i jos veće širokogrudosti u odnosima sa svojim saborcima, ali nekad veoma oštar, nepopustljiv, pronicljiv i istrajan. Sve je on to mogao biti , i to se u toku rata mijenjalo iz časa u čas.”
Napravi malu stanku, pogleda me direktno u oči pa reče:
“Slušali ste mnogo o bici na Sutjesci? Iz knjiga , iz filmova . Mnogo vjerovatno. Ali vjerovatno niste čuli od nekoga ko je učestvovao u toj bici , kako je to izgledalo kada smo se to jutro našli na desnoj obali Sutjeske, u blizini Tjentišta.” Ja samo raširih ruke davajući mu do znanja kako bih volio da tu priču čujem a on ohrabren mojim pokretom nastavi: “Izašli smo na desnu obalu rijeke jedno junsko jutro. Bilo je vlažno oko rijeke, kao neka sumaglica se uhvatila. Koča je među prvim.Sa njim je tadašnji komandant Prve proleterske- Danilo Lekić- Španac. Šalje izviđače naprijed preko rijeke.Ovi se vraćaju brzo. Ja sam u blizini, vidim izviđače kada su se vratili ali ne čujem šta govore Koči i Danilu. Šapucu nešto , pokazuju nešto ulijevo. Objašnjavaju. Oni ih slušaju pažljivo. Okreću se oko sebe , posmatraju nas zalegle oko obale. Koča maše kuriru da mu priđe. Mlađi borac, porijeklom iz Banata koliko se sjećam mu prilazi , šunjajući se. Koča napisa na cedulji neku poruku i posla kurira u Vrhovni štab. Mi smo i dalje zalegli okolo. On još uvijek posmatra nas saborce, kao da nas broji, jednog po jednog. Osjećamo da je neprijatelj u blizini , samo ga ne vidimo. S vremena na vrijeme se čuje štektanje mitraljeza, sa one strane gdje su izviđači pokazivali Koči. Puca na slijepo. Tek toliko da pokažu da su tu. Ali nas još uvijek nisu primjetili. Koča ustaje iz poluležećeg položaja, osvrće se oko sebe. Maše dvojici sa mitraljezima da mu priđu, Ovi dolaze do njega. Daje im neke upute. Još uvijek ne znamo šta namjerava. Možda samo on to zna. Ona dvojica mitraljezaca se odvajaju ispred, prelaze Sutjesku. Zauzimaju položaj na dva visa, jedan okrenut prema sjeveru a ovaj blize nama dole na jug, prema položaju odakle se čuo neprijatelski mitraljez. Oko nas vlada jutarnja tišina. Čak se i neprijatelski mitraljez ušutio. Izgleda kao da su zaspali. A onda odjednom od jednog do drugog borca stiže zapovijed: “Proboj!” Znači ipak krećemo. Ne čeka kurira od Vrhovnog komandanta. Kao da je osjetio da je pravo vrijeme, da ćemo neprijatelja uhvatiti na spavanju i da svako odlaganje napada može da bude sudbonosno. Napeti smo kao strune na mandolini, spremamo bombe. Provjeravamo naoruzanje. Sa kraja kolone dolazi potvrda da su svi spremni za napad. Polako , jedan po jedan krećemo preko rijeke na lijevu obalu. Imao sam na tren osjećaj kao da nas je Bog sve obgrlio i udahnuo nam neki mir i snagu. Posmatrao sam lica svojih drugova. Nisam primjetio strah nego samo riješenost da idemo sigurni u sebe. Ako smo do prije par trenutaka bili i komunisti, proleteri , partizani u trenu kada je došla komanda za proboj kao da smo svi ostali sami sa Bogom i samim sobom. Neka tišina je zavladala okolo pa čak se ni cvrkut ptica više nije čuo niti bilo kakav šum. A onda se iz te tišine začuo glas Španca koji je proparao usnulu dolinu rijeke: “Prva proleterska-juriš!” Prvo su se oglasila nasa dva mitraljeza a onda smo tako silno krenuli uzbrdo preko cistine, svi odreda, komandiri četa, bataljona, obični partizani , kuvari. Cijela Prva proleterska brigada prema prvim visovima iznad Sutjeske. Čini mi se da smo tada svi bili kao jedan i ne sjećam se da je ikada, bilo prije ili poslije Prva proleterska jurišala kao tog jutra .Da li su Švabe spavale , da li obruč nije bio čvrsto zatvoren na tom mjestu, to nikad nisam mogao da sa sigurnošću tvrdim. Kažu da su se bili orijentisali na odbranu Košura odakle je štektao taj mitraljez cijelo jutro.Znam da smo pretrčavali tu čistinu kao da povratka nema i da nam je jedini spas taj iznenađujući napad kroz redove neprijatelja. Zauzeli smo kotu 1642 na Bavanu i to je bilo od presudnog značaja za ishod bitke i izvlačenja naše divizije a i kasnije cijelog Vrhovnog štaba iz obruča i doline Sutjeske prema Zelengori. I dalje smo se probijali preko Zelengore opkoljeni jakim neprijateljskim snagama, nesigurni da smo izašli iz obruča, krčeći put sa kojeg povratka nazad nije bilo. Iako je Koča bio glavni inicijator ideje proboja obruča neprijatelju ispred nosa moram priznati da je riješenost i smjelost Španca u tom proboju bila od presudnog značaja. Da smo na čelu imali neka dva neodlučna komandanta čini mi se da taj proboj nikad ne bi uspio. Ovako su i jedan i drugi postali legende i možda samo njihovi saborci znaju šta su njih dvojica značila svima nama u toj bici. A Španca već nekoliko godina nema. Ostao je još Koča, koga evo na tren ugledaste danas. Ko bi rekao da iza tog starog čovjeka sa šeširom na glavi leži tako burna prošlost. “ završi moj sagovornik.
Posmatrao sam ga. Neki kristalno čist sjaj je zračio iz njegovih očiju. Kao da je ponovo doživljavao to jutro na čistini iznad rijeke Sutjeske, gdje se odlučivala njegova sudbina a i sudbina svih njegovih drugova. Da li su stvarno disali kao jedan, da li ih je Bog svojom voljom štitio, vidjevši ih onako povezane samo sa jednom misli u glavama, da idu dalje i da izađu iz tog obruča neprijatelja koji je i brojčano i tehnički i u svakom smislu nadjačavao svog suparnika. Izgleda , bar meni nakon skoro pedeset godina, da je Bog bio na strani prividno slabijih ali u srcu mnogo hrabrijih protivnika u toj borbi. Ćutao sam, osluškivao disanje svog domaćina i stvarao u glavi sliku jutra koje je tu oko nas vaskrslo na tren i izgledalo tako stvarno i realno kao da vrijeme između sad i prošlosti nije postojalo. Sve se pretopilo u samo jedan uzdah.
Štiglić
Vratio sam se ovih dana u djetinjstvo. Iznenada, dok sam prelazio most, preko pruge, koji vodi u obližnji park . Na izlazu iz obližnjeg tunela pojavio se voz čiji su me vagoni obojeni jarko zelenom bojom podsjetili na prijašnje vagone vozova, tamo negdje iz dvadesetog vijeka. Dok je voz prolazio ispod mosta okrenuh se u mjestu za stoosamdeset stepeni , da bih ga pogledom ispratio na vijugavoj liniji pruge koja vodi prema jugu.
Nađoh se mislima u vagonu, pentrajući se prema obližnjoj stijeni u parku. Može biti da sam ušao u neki vremeplov koji me odvede daleko, u dane kada sam otkrivao ljepotu ovog svijeta a ostadoh na stjenovitom platou koji se izdigao iznad obližnjeg parka. Sjedeći u polupraznom vagonu, proletiše slike pored mene, neke davne – već izblijedjele i pomalo zaboravljene. Stigoh u Sarajevo, u trenu, u vrijeme kada sam pohađao osnovnu školu. Sjedili smo na času matematike kod nastavnika Momčila, čuvenog po ozbiljnom, na oko – moglo bi se reći , strogom poimanju matematike kao naučne discipline ali i po srdačnom odnosu prema okolini i nama, đacima. Naš nastavnik je imao običaj da osim matematike vodi razgovor i o raznim drugim temama, od kojih je fudbal bila jedna a druga, generalno govoreći, život u prirodi, narodni običaji i raznolikost kultura u bosanskom miljeu , posebice na selu. Tamo ga je , u to bosansko selo, nakon završetka škola odvela služba, pa je veoma dobro poznavao narodne običaje. Iz tih sjećanja na mladost nekako se, kod njega, spontano javljala potreba za razgovorom, sa đacima a u našem razredu je nalazio i nekoliko dobrih sagovornika. Jedan od njih je sigurno bio, moj drug Hakija, tih i miran učenik koji je često znao da izostane sa nastave. Niko od nas nije ni razmišljao kuda li se to Hakija djenuo, a eto naš nastavnik je nekako naslućivao. Pa kada se Hako pojavi na času a Momo ga počne propitivati , ne matematiku što bi svi očekivali nego o pecanju, o ribama, pticama, poju slavuja po šumarcima Igmana. Uvijek nanovo neka nova, neispričana tema . I tako jednom na času nastavnik zapita Hakiju ima li štiglića i kako ih lovi. A Hako je obično slijegao ramenima, šuteći i smješkajući se, ne želeći da pred razredom otkriva svoje tajne o boravku u prirodi. Skretao je pogled po razredu dok se stojeći pred svima pokušavao oduprijeti na nastavnikovo propitivanje. I nekako mu je uspijevalo da ništa ne kaže, da opovrgne ili potvrdi navedene teze , da li lovi štigliće i kako pjevuše. Sve je to ostalo za nas đake, tajna. Tek kasnije sam saznao da je štiglić ona prelijepa ptica sa predivnim nijansama, smeđe , crvene, žute, bijele I crne boje koja se veoma često u udžbenicima vodila pod imenom češljugar. Nikad ne upitah Hakiju da mi pokaže štiglića i da me uputi gdje se mogu naći. Kako izgledaju, ili kako pjevuše ? Sve je to ostalo netaknuto u mom sjećanju, pokriveno velom tajne i sakriveno u fioci sa naznačenim imenom – štiglić . Kao da je bilo ostavljeno sa namjerom i da se zaboravi i da jednostavno bude samo to – sjećanje na mladost.
Ali ovog kasnog proljeća , u svakodnevnom prelasku preko mosta i boravkom u parku, u blizini, otkrih jedan novi svijet. Svijet koji me na neki način vrati u dane djetinjstva, kada sam najveći dio vremena provodio u prirodi , radujući se svakom novom saznanju, novom poju ptica , žuboru potoka, mirisu smole u crnogoričnoj šumi ili omamljujućim mirisom bašta i behara koje bi u maju procvale. Opet otkrih cvrkut ptica, koji mi izmami osmijeh preko lica i čudan mladalački sjaj u očima kada bih sa nekim novim saznanjem širio oči i opisivao svojim bližnjim kakav uzbudljiv dan sam proveo. Počeh ovog proljeća da tragam za nazivima raznih vrsta ptica koje sam sretao u parku, preslušavao sam samog sebe u znanju i dilemama da li je neka ptica zeba ili crvendać, drozd ili poljska ševa. Saznadoh da ptica drozd cvrkuće u letu i nedugo nakon toga jedan drozd proleti tik pored mene zanosno pjevušeći.
Promatrah jednu zebu na grani drveta kako se cijelim tijelom trese dok je cvrkutala a poj njene pjesme nadaleko čuo. A nakon par minuta , dole na zemlji dok sam mirno gledao par kosova priđe mi jedna malena crvenkasta zeba u potrazi za hranom. Samo je skakutala oko mene dok ne prhnu i ne odleti.
U svojim svakodnevnim šetnjama po parku sam primjetio da se radujem poju ptica pjevačica, da mi se lice ozari i da svaki novi dan i šetnja predstavlja neku pritajenu radost u mom srcu. Pročitah nedavno na nekom forumu o pticama da je jedan posjetilac parka kojeg posjećujem nedavno vidio pticu štiglić na istoj lokaciji ,nekoliko puta zaredom. I to mi bješe signal da počnem da tragam po parku, ne bih li ugledao prelijepe nijanse crveno, smeđe , žute i crno bijele koje su u meni stvarale prelijep osjećaj za sklad boja. Sada , u ovim majskim danima se osjećam kao Magelan, koji je plovio morem u potrazi za nekim novim svjetovima i novim putevima. Moj svijet koji sam otkrio je veoma blizu. Brodovi mi nisu potrebni niti neka velika pratnja ali eto postoji ta želja , potaknuta sjećanjem na druga iz mladosti , preko koga prvi put čuh za štiglića, tu prelijepu pticu iz roda pjevačica. Otkrih zapravo čitav svijet koji mi donese radost u život, osjećaj jedinstva sa prirodom, i neko djetinje stanje moje duše kada je moj vodič kroz park postao poj ptica a ujedno i jedan mali djelić sreće koja čini ovo proljeće lijepim i zanosnim.
Komentari