Moja sjećanja dosežu daleko, čini mi se čak i dalje od datuma mog rođenja. Ponekad iznenadim ljude oko sebe poznavanjem neke materije koje se ,ni oni – sami, više ne sjećaju. Nekad se zapitam, ako svi zaborave neki događaj koji se desio u prošlosti a meni se nekako urezao u pamćenje, da li to znači da se nije desio i da ja samo uobražavam da se nečeg sjećam a može biti da se od svega što se u mojim mislima raširilo zapravo ništa nije desilo. U krajnoj liniji, ako je tako nešto moguće , da li su oni koji se ne sjećaju – normalni a oni, eto, koji se nekim slučajem sjećaju , da nisu normalni da ne kažem da su ludi. Jeste li se  zapitali nekad da se i vama to ne dešava. I kako znati da ne ludite i da stojite čvrsto na braniku svog bivstvovanja , da ste vi zapravo normalni. Čini mi se da sjećanje i nije presudno , ono što se desilo je negdje zapisano pa čak i kada napustimo ovaj svijet, bez obzira na našu dobru ili lošu memoriju. Taj zapis nije sačuvan kao neka fotografija ili tekst na računaru već na jednom – mnogo sofisticiranijem nivou. Zato mene ne brine da li neko nešto pamti ili ne, da li neko ludi ili ja možda ludim. Ima ko o tome vodi računa. Ali eto, postoji, nekad, nešto čega se sjećam parcijalno i onda bih najradije da iskočim iz svoje kože i vratim se u  vrijeme kada se stvarni događaj desio pokušavajući da sagledam sve one nepoznanice koje mi u mislilima nisu baš čiste. Jer ponekad se sudionici događaja  ne sjećaju svih detalja koji me interesuju a neki od sudionika i nisu među nama, u ovom svijetu.

  Davne šezdeset i osme godine, prošlog stoljeća, moja familija , roditelji ,stariji brat i ja, proveli smo nekoliko dana na putu , u Zagrebu. Imao sam tri-četiri godine i iako sam bio veoma mali nekoliko fragmenata sa puta je ostalo u mom sjećanju. Prva zabilježena slika je hotel Dubrovnik u kom smo odsjeli. Hotel se nalazi  u samom centru grada i u neposrednoj blizini su dva mjesta kojih se veoma dobro sjećam i do kojih smo išli pješice.  Kod čuvene fontane „Zdenac života“, djelo Ivana Meštrovića, obično smo se sastajali sa ocem u toku dana. To je bila neka polazna tačka naših šetnji ulicama grada. Druga lokacija koja je ostala u sjećanju je uspinjaća koja vodi na Gornji grad i naravno , nezaobilazno odredište, na tom našem putu je bio Maksimir, sa zoološkim vrtom, do kojeg smo se vozili autom.

 Ali prije nego se uputimo ka Maksimiru i mom prvom susretu sa svijetom životinja ostanimo veče prije pohoda u zoološki vrt,  u hodnicima , ili bolje rečeno u liftu,  hotela Dubrovnik. Da li smo moj brat i ja bili srećnici , koje su roditelji veoma često znali da ostave  same da istražuju svijet, ni dan-danas mi nije baš jasno. Još od dana kada sam prohodao mi smo ,nekako, putovali paralelno sa svojim roditeljima, oni u nekom svom svijetu a mi u svom, ponekad bi se ti svjetovi spojili u nekoj tački i putovali određeno vrijeme skupa da bi se opet na nekoj stanici rastali i dodirivali s vremena na vrijeme.  Tako je bilo i te večeri u hotelu Dubrovnik. Roditelji su ostali u sobi dok smo nas dvojica kružili  kroz predvorje hotela ne bi li našli nešto zanimljivo što bi nam bilo predmet igre i zabave. Nije nam trebalo mnogo vremena. Našu pažnju je privukao lift, sa starim gvozdenim-rešetkastim vratima. Sačekali smo priliku kada nikog nije bilo u blizini i ušli u lift. Pritisli smo dugme za zadnji kat sa zavjereničkim osmijehom na licima, kakav samo djeca tog uzrasta mogu da imaju. Stigli smo do zadnjeg kata a onda smo se pogledali i odlučili da napravimo još jedan krug. Brat je pritisnuo dugme za prvi sprat znajući da ako odemo do prizemlja i recepcije da bi nas neko mogao prekinuti u zabavi. I tako je počela naša nezaboravna vožnja , gore-dole, od prvog ka zadnjem katu i tako unedogled. Našu bezvremensku igru u liftu je prekinulo kuckanje po rešetkastim vratima lifta dole u prizemlju i galama koja je dolazila odozdo. No to nas nije ometalo u našoj nakani za igrom u liftu, nastavljali smo dalje sa vožnjom, sve do trenutka kada smo zakasnili da pritisnemo dugme za prvi sprat na vrijeme i kada je lift produžio prema prizemlju. A tamo , tamo nas je čekalo veselo društvo. Njih desetak, nervoznih i ljutitih gostiju , čim su se vrata od lifta otvorila su nagrnuli unutra  sa prijekorima i ljutitim povicima:

„ Fakini! Bezobraznici! Pa čija su ovo djeca i kako su ih roditelji mogli pustiti same. Sad ću vam ja pokazati balavurdijo , nevaspitana!“

 Krenuše onako ljutiti prema nama a mi se probismo vani. Ja onako mal i sitan, sagnut i puzajući  između nogu unezvjerenih gostiju dok se brat morao probijati između njih. Izletismo u predvorje, ja se podigoh na noge i potrčasmo koliko god nas noge nose po hodnicima hotela bježeći od vike i galame. Brat je trčao za mnom okrečući se iza sebe u strahu da nas neko od svih tih ljutih gostiju ne prati. Još uvijek se iza nas prolamala pokoja uvreda i uzvici iritiranih gostiju ali mi nismo odustajali i bježali smo kao da nam je život u pitanju. Umakosmo svojim progoniteljima, ako ih je i bilo , u neki sporedni hodnik a odatle nađosmo put do naše sobe. Uletili smo u sobu gdje su roditelji, nezainteresovano za naš nagli upad, razgovarali. Stajao sam na ulazu , leđima oslonjenim o zatvorena  vrata, svjestan da smo ovdje unutar sobe na sigurnom. Osluškivao sam svoje srce koje je ludački lupalo i odzvanjalo mi u glavi, pokušavajući da napravim nevin izraz lica kako roditelji ne bi primjetili da nam se bilo šta desilo. Taj trenutak stajanja na vratima dok sam pokušavao da umirim svoje srce je zapravo onaj djelić otkinut od vječnosti koji je negdje, na nekom nivou, ostao zapisan.   

 O dešavanjima vani , u predvorju hotela i liftu, roditeljima nismo ni riječ pomenuli. Ostala je na izvjestan način- naša tajna , neizrečena, koja je čekala neke zrele godine da bi bila pomenuta. Da li je osoblje hotela na recepciji bilo šta reklo našim roditeljima kasnije, kada smo napuštali hotel to mi je ostalo nepoznato. Vjerovatno da nije i da taj događaj u liftu  njima i nije toliko zapeo za oko kao što je to nama, djeci od četiri i osam godina, izgledalo.

   Ujutro smo već, nakon dobrog sna, sa mislima o posjeti zoološkom vrtu zaboravili na hajku i epizodu od prošle večeri. Uputili smo se kolima u Maksimir. U mom sjećanju , onom živom , kojeg još mogu da dozovem ostale su samo dvije čiste i jasne slike, fascinantna pojava žirafe i ljupkost morskih lavova. Sve ostale slike, doživljaji i utisci iz zoološkog vrta od tog dana je prekrio veo zaborava. Možda su prizori vitke žirafe i igra morskih lavova bili sasvim dovoljni za moj uzrast i posjet Zagrebu i zoološkom vrtu. Iz ove današnje perspektive čini mi se da je tako i bolje i na izvjestan način sam sretan zbog zaborava jer u tom uzrastu  nisam bio svjestan onog bitnog segmenta kojeg sam se dohvatio ovog ljeta šetajući stazama Skansena, u Stokholmu.
  Na ovećem prostoru, na zapadnom dijelu ostrva Djurgarden se nalazi muzej otvorenog tipa, Skansen,  u kojem se pored zoološkog vrta nalaze replike starih švedskih kuća i objekata koji prikazuju tradiciju i životni stil u Švedskoj , kakav je bio prije mnogo godina. U njemu se takođe mogu vidjeti i običaji i nošnje od prije i slušati priče iz istorije Švedske. Ime ostrva dolazi od riječi „djur“ koja znači životinja. Sa vrha brda na kojem se nalazi Skansen se pruža predivan pogled na sjeverni dio ostrva Sodermalm, stari grad – Gamla Stan i istočni dio Stokholma – Ostermalm.

Šetajući stazama parka u rano augustovsko jutro stigoh do ograđenog prostora površine nešto manje od jednog hektara sa puno drveća , grmova i zaraslog šipražja. Ograda je na vrhu prekrivena širokim staklenim panelima sprečavajući životinje unutra da pobjegnu vani. To je prebivalište vuka koji se sakrio u gustom zelenilu , nevidljiv za posjetioce. Sačekao sam nekoliko minuta , zagledao se u svaki kutak ograđenog prostora no vuk se negdje dobro sakrio. Izgleda da mu prisustvo posjetilaca i puno djece među njima , njihova galama, nije prijala i da je on našao neko svoje dobro skriveno mjesto. Produžih dalje osjećajući nekim svojim čulom da je čekanje uzaludno. Na nekih stotinjak metara uzbrdo prema južnoj strani ostrva se nalazi bazen sa morskim lavovima. Nadajući se da ću tamo ugledati interesantne životinje koje još pamtim iz Maksimira stadoh pored ograde bazena oko kojeg se okupilo dosta djece sa roditeljima. Morski lavovi se nisu mogli vidjeti. Plivali su ispod površine vode i samo na tren bi se približili gore da bi uzeli vazduh i onda bi zaplivali dublje ostajući daleko od ljubopitljivih pogleda  gostiju koji su nestrpljivo iščekivali da morski lavovi izađu van vode. No već je prošlo i desetak minuta otkako sam se smjestio pored ograde bazena ali od morskih lavova ni traga. Izgledalo je da se oni ne namjeravaju pojaviti na površini i produžih dalje , dublje u zoološki vrt,  u kojem se nalaze samo divlje životinje iz skandinavskog podneblja.  Preko puta na drugoj strani staze , na suncem obasjanom proplanku ugledah evropske bizone. Njih nekoliko je paslo travu i ja napravih par fotografija. Produžih i u istom nizu opazih jednog losa koji je ležao u travi i zamišljeno i pomalo tužno gledao oko sebe. Prvi put osjetih tugu životinje koja je nepomično ležala u svom , ne baš malom,  ograđenom prostoru , sa puno hrane  i zbrinutom ali bez slobode da luta prostranstvima sjevera. Pomislih na tren, možda je to samo ovaj los, sa opuštenom vilicom i tužnog pogleda. Napravih jednu fotografiju i krenuh dalje. Stigoh na jednoj nizbrdici do mjesta gdje se pružao pogled na veći prostor na kojem su se tri-četiri medvjeda izležavala i nisu pomjerala. Nekako mi se njihova lijenost i uspavanost učiniše neadekvatnom za fotografisanje i nastavih prema prostoru gdje su trebali biti ris sa jedne strane i polarna lisica sa druge strane staze. Okolo na nekoliko drvenih klupa sjede djeca sa roditeljima iščekujući da se pojave ove dvije vrste lijepih životinja. No one su se sakrile , vjerovatno željne svog mira. U prostoru gdje boravi ris sva stabla drveća su obložena kružnim čeličnim pločama kako bi onemogućili risa da se uzvere uz stablo drveta. No risa nigdje na vidiku. Stadoh malo , osmotrih okolo po zelenilu u ograđenom prostoru. Sve tiho i mirno. U neposrednoj blizini ugledah sredovječnu ženu sa foto aparatom i ogromnim objektivom. Izgledala je kao one osobe koje putuju u Afriku na safari. Osjećaj stida me obli iako nisam bio siguran da li se stidim zbog svoje kamere ili njenog teleobjektiva ili zbog svih nas , posjetilaca.   Pogledah svoju kameru, upalih je , prelistah nekoliko fotografija koje sam napravio, losa i bizona i izbrisah ih sa diska. Stavih poklopac na kameru i vratih je u ruksak. Shvatih napokon da  mjesto gdje se nalazim nije primjereno za pravljenje fotografija. Ono što kao dijete nisam mogao da spoznam i osjetim u Zagrebu davne šesdesetosme napokon otkrih ovog ljeta u Skansenu. Osjetih  tugu zarobljenih životinja koje su site i sigurne životarile u ograđenim prostorima vjerovatno u sebi noseći slike proplanaka i šuma kojima su nekad slobodno hodili. Sjetih se divljači i ptica koje svakodnevno srećem u šumama oko Stokholma i spoznah tu očiglednu razliku između dva svijeta , ovog zatvorenog i onog slobodnog i radosnog koji pjeva sa svakim jutrom i buđenjem novog dana. Uskomešaše se u meni valovi tuge i nemoći. Krenuh brzim korakom ka izlazu iz parka. Negdje na pola puta naiđoh na kavez gdje je trebala da bude sova. Zastadoh jer u blizini kaveza , ispod stabla jele ugledah dva goluba kako prelaze stazu ispred mene. Izvadih ponovo foto aparat iz ruksaka da uslikam dvije slobodne ptice u zoološkom vrtu. U tom trenu se oko mene sjatiše dvije-tri žute sjenice, dva kosa i jedna vjeverica uz ona dva goluba.Opkoliše me sa svih strana. Kao da su nešto htjele da mi kažu. Stadoh na tren, nije mi bilo jasno zašto su me tako naglo okružile. Počeh da razgovaram sa jednom sjenicom. Stajala je na grani jele i pažljivo me slušala. Imao sam osjećaj kao da su na tren osjetile nešto pa su htjele da me zagrle i krenu sa mnom , van parka. Možda u šume koje svakodnevno obilazim ne bi li našle svoj mir i slobodu.  Stajali smo u tom okruženju dobrih pet minuta. Da sam imao bilo kakvu hranu da im ponudim shvatio bih da su tu zbog hrane ali praznih ruku samo držeći foto aparat nije mi bilo jasno zašto su se okupile oko mene.  Imao sam osjećaj da svaku riječ koju progovorim oni nekako razumiju. Možda je to samo bila mala nagrada na moj tihi protest i saosjećanje prema svim životinjama u zoološkom vrtu. Krik galebova , gore visoko iznad nas , uznemiri sve ptice, one se uskomešaše i pobjegoše u  skrovita mjesta.  Ja shvatih da je vrijeme da idem i da je posjet zoološkom vrtu za mene okončan.

 Spustio sam se van Skansena jednu ulicu niže prema trajektu koji plovi ka centru grada. U hladovini kestena nađoh jednu baštu restorana, sjedoh i naručih piće. Zamišljen , zanesen u nekom svom svijetu sam presabirao slike od ovog jutra i onog tamo davnog, u Maksimiru i razmišljao o nama, ljudima. Da li smo mi kada smo tužni i ophrvani svakodnevnim problemima nešto kao onaj tužni los kojeg sam sreo to jutro ili se sakrivamo od tuđih očiju i pogleda  kao što to čine polarna lisica, vuk ili ris. Da li smo mi nalik na sve te životinje, zarobljene, site i zbrinute ali sa puno ograničenja. Nije li i nama nametnut nekakav „ljudski“  vrt čijih granica nismo svjesni ili ne želimo biti svjesni pa tražimo zamjenu za našu slobodu tamo gdje je nema. Na TV-u , u vijestima bilo kojim, na raznim portalima. Ili možda tražimo slobodu u raznim društvenim  i polititčkim aktivnostima ili egzotičnim putovanjima. Da li je to stvarna sloboda ili , mislim se onako za sebe, samo još jedan bijeg od slobode. Gdje je ta sloboda,  zapitam se ponekad. Možda je ipak nosim u sebi. Ne sloboda, da činimo šta nam je volja, jer naša volja je veoma često upitna. Nego istinska sloboda, svevišnjim Bogom dana.