Snijeg

Jutros se, osim snijega na balkonu, pojavio i jedan crni kos, šćućuren u saksiji. Nije pjevao, samo je promatrao park prekriven snijegom. Lijepa je ova zima, bijela i spokojna. Unosi mir u tople domove i dječije duše koje uživaju u zimskim igrarijama. A meni vraća osjećaj iz djetinjstva kada sam radostan, kroz zamagljen prozor, gledao pahulje kako padaju i prave prelijepi snježni prekrivač. Uvijek je postojala ta doza dječijeg nestrpljenja da se što prije izleti van, da se skoči u snijeg i prepusti igrama u snijegu sa vršnjacima. Ništa nije tako moćno pobuđivalo dječiju maštu kao što je to bjelina snijega, njegova kristalna čistoća i osjećaj mekoće koju je pružao. Snijeg daje predivan osjećaj tišine. Ništa tako moćno ne umiri vrevu grada, njegove raznorazne, uhu nekad, neprijatne zvuke, kao što to čine pahulje koje se pojave odozgo, s olovno tamnog, gustog i neprozirnog neba, koje lepršavo i nekom svojom unutarnjom lakoćom usporavaju i ritam života grada ili mjesta nad kojima se pojave. Kako dan odmiče, a onaj snježni pokrov postaje deblji, tako i tišina postaje dublja i neprobojnija. Sve postane mirno i usporeno u tišini koja zavlada pa se neke udaljene stvari čine tako blizu, a opet, one bliske postanu tihe i daleke. Ili može biti da snijeg i mir koji donese sa sobom dolje na zemlju, nekako poveže one najudaljenije tačke prekrivene snijegom, pa se sva ta daljina prenese negdje tu oko nas i onda nam se čini da smo tamo negdje u sibirskoj ravnici, a ono mi tu negdje pod padinama Trebevića. A može biti i na sjeveru, u Stockholmu. Kao da se sve granice izgube u toj bjelini kojom snijeg okiti zemlju.

Ako postoji raj onda mi se čini da u raju ne bi moglo, a da ne bude snijega, a sve zarad tih dječijih igara, smijeha, radosti, cike i vriske. Rumenih obraza, promrzlih ruku, zacakljenih očiju, nakrivo naherenih kapa s tragovima zaleđenog snijega po obodima. I neke neotpjevane pjesme koja odiše iz malenih srdašaca koja još osjećaju ovaj svijet svojim domom i raduju se svakom novom jutru kada će izmišljati nove načine da uljepšaju svoje igre u snijegu.

Hladna zima, bez snijega, je tužna i nevesela. Budi osjećaj tuge s onom svojom sivom bojom drveća bez lišća, tmurnim nebom, parkovima sa smrznutom travom. Jedinu radost za oči budi poneka zalutala sjenica, sa svojim žuto-plavim nijansama perja, koja sleti na granu u potrazi za hranom. A i ona sačeka samo par trenutaka na grani svog partnera i onda zajedno prhnu i nestanu.

Ali onda kao da neko usliši dječije molitve pa se iz onog sivila i jake zime stidljivo pojave pahulje u vazduhu. Premišljaju se da li su dobrodošle, prolijeću, vjetar ih uskovitla, pa se nekako nesigurno lijepe za tlo. Traje to nadmudrivanje vjetra i pahulja nekada i po nekoliko sati, ne zna se ko će koga nadmudriti. A onda kada odvojimo pogled od prozora, zaboravimo na snijeg i misli okrenemo na nešto drugo, snijeg počne kititi i do večeri se već ustali, dajući signal onim dušama koje čeznu za njegovom bjelinom i mekoćom, da je tu, i da će ih čekati ujutro, spreman za nove igre.