Moje pisanje je način da ostanem po strani od svih dešavanja kojima nas neko namjerno navodi u jedan misaoni proces koji zapravo nije naš. Misli su opasne. Svaka informacija koja se pojavi u bilo kom obliku u našem vidokrugu je na neki način usmjeravanje naših misli na put kojim ne bi trebali ići. Jer jednostavno to nije naš put. To je parafrazirana misao Dostojevskog, kada bi se osvrtao na svakog psa koji laje za mnom, nikada ne bih stigao na svoj cilj.
Tako nekako gledam na sve te vijesti, informacije… koje se pojavljuju tu oko mene. Kao na pse koji laju, koji nam odvuku pažnju da skrenemo sa puta kojim smo namjerili. Treba biti fokusiran pa ostati na putu. Nekada su ta skretanja nezaobilazna, nepremostiva ali ipak ih treba uz veliki napor zaobići. Jer mi jednostavno ne možemo da obradimo sve informacije koje nam se nude u raznim vidovima.
Sjedim na plaži, uživam u suncu i laganom maestralu koji pirka. Promatram more ispred sebe. Nigdje žive duše. Uživam u odmoru. I od samog sebe i od posla i od ljudi. Zadovoljan sam. Ništa mi ne remeti mir. Gledam u nebo , plavo , beskonačno. Prazan i bez ikakvih suvišnih misli koje bi mi kvarile raspoloženje. Ne osjećam glad , ni žeđ. Smiren i spokojan. Kada bih mogao tako cijeli život provesti u miru i spokoju. Kada bih se mogao osloboditi svakodnevnih misli. Kada bi samo to Sunce i more i ta plaža bili dovoljni za cio život. Nemam ni telefon, ni knjigu niti bilo šta što bi mi odvuklo pažnju. Ustajem, krećem prema vodi koja lagano zapljuskuje obalu. Nit je hladna niti topla. Baš onako po mjeri. Krećem od obale u dubinu, skok u vodu, voda prska okolo a ja lebdim dole negdje , gledam nebo ispod morske površine. Koji predivan osjećaj. Kad bi mogao da traje što duže, taj osjećaj beskraja. Taj bestjelesni osjećaj kada lebdimo u vodi. Voda mi vraća snagu, ljepotu života. Radujem se kao malo dijete kada otkrije neku novu igru, prepuštam se toj igri u vodi. Zaboravljam na cio svijet. To je sve što mi treba , taj beskraj. I izlazim iz vode nakon duge igre u vodi. Sjedam ponovo na plažu. Uživam u suncu koje me grije…
Opet se nakon prelijepih trenutaka provedenih na plaži vraćam igri u vodi. I naprijed , nazad. Cio dan prolazi. Pa onda drugi dan , tako povučen , slobodan, neusmjeren, svoj. Pa treći dan…
Zvuči dosadno, sav taj mir i spokoj. Treba mi neka injekcija, neka pilula, nešto da me odvuče iz te dosade. Bar malo ljudske komunikacije, dodira sa ljudima. Vraćanje u civilizaciju, da vidim da nešto nisam u toj svojoj dosadi propustio. Da nije negdje izbio neki novi rat. Da nisu nekoga oslobodili ili uhapsili. Da nisu izmislili neki novi način zatupljivanja, pa da još malo zatupim. Nedostaje mi sve to na onoj mojoj plaži gdje su samo more i sunce jedini smisao postojanja. I odlučujem definitivno, da se ne mogu prepustiti toj ljepoti, igri u vodi i na suncu. Treba mi nešto. Nešto drugačije, neki dublji smisao života. Neka akcija. Pa onda reakcija kada naiđem na tu priželjkivanu akciju. Akcija-reakcija, to je smisao za kojim žudimo. Da nam neko nešto ružno kaže pa da mu onako sočno uzvratimo. Ko da smo svi napravljeni po Trećem Njutnovom zakonu , pa smo non-stop ili u akciji ili u reakciji. Za drugo ne znamo.
Vjerovatno da postoji neki izuzetak na koji se ne odnosi taj Treći Njutnov zakon , koji kaže da na akciju je najbolje ne reagovati, nego pustiti onoga koji je u akciji da tjera po svome pa gdje već stigne. A mi da uživamo u igri na plaži, u moru. Da se radujemo životu , tom ogromnom daru koji svi posjedujemo. Jer smisao svih tih vijesti, informacija je da u nama izazovu , po već navedenom zakonu , reakciju, koja će nas odvesti daleko sa onoga puta kojim smo ko zna kada krenuli. Jer svaka naša reakcija je osuđena na propast, iz ma kojih pobuda dolazila. Naš život je samo dar za koji ne važi zakon mehanike, nego jedan mnogo jači i bitniji. Koji nas ne tretira kao stvari nego kao živa bića u svoj svojoj ljepoti, ma kako se ona prikazala u svima nama…
Nebeski svod
Sjedio sam jednog proljetnog jutra u učionici , na času kod učiteljice, gledajući kroz prozor nebesko plavetnilo koje je na magičan način dodirivalo vrhove planine. Veoma često sam u jutarnjim satima,u školi, znao da boraveći na jednom mjestu odlutam na neko, sasvim drugo, obično na vrhove četinara, gore na vrhu Igmana. Zasjeo bih u poluležećem položaju na siluetu vrha, jele ili bora, naslonio glavu na mekani jastuk četinara, prekrstio noge i zabacio ruke iza glave uživajući u pogledu iznad ali i u pejsažima ispod. Trajala su ta moja izbivanja sa časova dugo, možda cijeli tok školovanja koje sam proveo u prva četiri razreda osnovne škole. Ostao sam zahvalan učiteljici što me je uvijek držala po strani i ostavljala prostor da maštam o ovom svijetu u kojem živimo, bez ikakvih tendencioznih usmjeravanja ili kritičkog osvrta na moj zaneseni pogled koji je crtao linije po oknu prozora kojima sam se peo do nebeskog svoda. A moja maštarenja nisu nikad prestala samo su se na neki način preobratila onog trenutka kada sam krenuo u peti razred osnovne škole, ostavljajući iza sebe bezbrižnost desetogodišnjeg dječaka i uzrast u kome sam bio zaljubljen u sliku kontrasta tamno zelene boje crnogorične šume i punoće plavog neba.
Da se u petom razredu na času geografije nije pojavio nekakav globus, pa neke planete i sunčev sistem vjerovatno da moj put ne bi bio ispresijecan lutanjima, tumaranjima, zabludama i sumnjom i da bi mašta na svoj način dočarala sliku svijeta u kojem obitavamo. Ovako je trebalo mnogo godina da bih se vratio na put sa kojeg sam skrenuo protiv svoje volje , uhvaćen kao i većina ostalih u mrežu laži i obmana. A eto u tim svojim maštarenjima na časovima sam nekako bio mnogo bliže istini nego što sam bio u zrelom dobu. Osjećao sam povezanost sa okolinom, ma gdje da sam se zatekao. Da li je to bio moj prvi susret sa vrelom rijeke Bosne, kada nas je otac doveo jedno jutro sa majkom, i ostavio u tek prolistalom zelenilu parka sa nekoliko rijetkih posjetiilaca. Ućinilo mi se kao da smo to jutro došli u zemaljski raj. Zapamtio sam taj kutak sa klupom, gdje sam se igrao sa bratom dok je majka sjedila na klupi motreći na nas. I uvijek kada bih se vraćao na Vrelo Bosne tražio sam taj maleni trokut parčeta zemlje između dva toka bistre i hladne vode na izvorima rijeke. Taj trokut je odolio zubu vremena i još uvijek ga, kada prođem stazama oko izvora, krišom osmotrim onim pogledom iz djetinjstva kada je u mom svijetu to bio zemaljski raj. A i mnoga druga mjesta koja sam posjećivao u djetinjstvu su davala oreol sigurnosti, ljepote i mira. Osjećala se Bogom dana blagodet ispod svoda. Onda na neki čudan način svod nestade iz vidokruga i zamijeni ga beskrajni svemir koji nenajavljen dođe i donese mrak, neku zebnju i strah. Ukaza nam se prva velika laž. Nedugo nakon posijanog sjemena straha i obmanom da smo mi samo mali djelić nečeg puno većeg i da smo na kraju krajeva tu došli pukom slučajnosti , sa upornim prikazivanjem globusa koji se vrti na večernjoj špici dnevnika , pred sam kraj osnovne škole nas naučiše da su nam preci majmuni. Vjerujući u autoritete i u sud starijih ,ne pitajući se zašto nam sve to pomalo čudno zvuči i još uvijek u stanju šoka od ispiranja mozga kupismo i tu drugu veliku laž. Natjeraše nas da je pojedemo velikom kašikom, da se dobro najedemo tako da nam ne padne ni na kraj pameti da pitamo da li je to baš sve tako kada smo već puni i siti. Sve ostalo što je nakon toga došlo su bile samo nijanse. Da li zelene i žute,ili plave i crvene da bi se na kraju sve stopilo u sivu gdje smo danas. Još da nam ponude onu treću veliku laž o vanzemaljcima i ciklus će biti gotov. A kada se pojavi vjerovatno da će to ukazivati na kraj koji je blizu.
Film, neki novi, će morati da počne. Kako i na koji način, to ostaje da se vidi. U svakom slučaju, film će biti akcioni, ne baš neka romansa niti komedija. Sa uzbudljivim završetkom. Ko će biti pobjednik na kraju filma, to je već zapisano i to se zna. Oni koji gube, samim činom gubljenja i spoznaju da kroz svod dalje ne mogu, da su majmuni jedna vrsta a ljudi sasvim druga , da vanzemaljci i nisu vanzemaljci jer van zemlje u ovoj našoj dimenziji nema dalje i da je svod granica brižno čuvana. Onaj koji drži svod iznad nas je naš zaštitnik naš Tvorac a i pobjednik. Svjesnost o tome je naša najveća sreća.
Jutarnja kafa
Sutradan ujutro, probudile su me sunčeve zrake koje su kroz prozor odbijajući se od snježni prekrivač stvarale jednu neprijatnu svjetlost za moje oči. Pokušah da zatvorim oči ponovo ne bi li kako ublažio efekat te svjetlosti ali nije pomagalo, kroz očne kapke sam osjetio i dalje to blještavilo. Ustadoh malo neraspoložen i tek tad shvatih da se prošle noći nisam ni presvlačio za spavanje. Pogledah odjeću na sebi , bila je izgužvana kao da sam se cijelu noć borio sa nekim u snu. Uputih se prema kupatilu. Kupatilo je bilo hladno. Pogledah se u ogledalu i vidjeh se , malo se trgnuh jer sam izgledao sablasno blijed i krvavih očiju , tek tad mi kroz glavu proletiše neki dijelovi sna kao kroz maglu i pomislih da li sam stvarno nešto sanjao noćas. Izgledalo je tako stvarno i realno . Požurih da izađem iz kupatila da vidim da li su moji prijatelji u blizini .Uletih u dnevni boravak gdje je lagano pucketala vatra u peći ali tu nikog ne nađoh. Okrenuh se prema vratima koja su vodila vani. U par koraka se nađoh ispred kuće. A tamo su veselo i podvriskujući , kao da su sami na ovome svijetu moji prijatelji pravili Snješka u snijegu . Tek tad mi nekakva težina pade sa srca i ja se brže bolje okrenuh prema kući da me prijatelji ne bi vidjeli tako uplašenog i unezvjerenog. Vratih se u kuću , pristavih kafu na peći i uđoh u kupatilo da se koliko toliko dotjeram. Sjedoh nakon toga u dnevni boravak , uzeh kafu i zapalih cigaretu. San Bogova. Tako mi se činila ta prva jutarnja kafa i cigareta. Polako sam dolazio sebi. Misli su počele da mi prolaze kroz glavu , polako sam shvatao da je san u zoološkom vrtu stvarno bio san. Ali ono što mi nije bilo jasno je kako da protumačim taj san . Zašto sam u snu bio u mogućnosti da razumijem ono što životinje govore a recimo sad da izađem i da pokušam da razumijem lajanje njemačkog ovčara koji se igrao vani ne bih od svog tog lajanja ništa razumio i povrh svega moji bi se prijatelji vjerovatno pitali šta nije u redu sa mnom. Mnoštvo pitanja je prolazilo kroz moje misli ali malo odgovora sam imao. Pomislih na trenutak kako neke stvari i nemaju nekog drugog, bitnijeg značenja i da ih je bespotrebno tumačiti a već u sljedećem trenutku me je spopadala misao kako je to što sam sanjao moguće protumačiti i da ne treba tako olako da zaboravim taj san.I vjerovatno bih samog sebe tako mučio do beskraja da se na vratima ne pojavi jedno prelijepo stvorenje, duge crne i valovite kose . Na sebi je imala plavu jaknu i crni dugi šal koji joj je prekrivao usta i donji dio lica. Samo su joj tamne nasmijane oči virile. Mozda te crne oči i crna kosa ne bi ni bile tako izražajne da joj ten nije bio tako čist i bijel. Za trenutak ostadoh bez daha. Ona se i dalje samo okama smijala. Nije ništa progovarala. Promatrali smo se tako jedno vrijeme bez riječi. Osjećao sam neki prijatan osjećaj u stomaku, neku toplotu koja je gorila duboko u meni. Ona je stajala još na vratima ne skidajući jaknu , šal joj je još prekrivao lice a oke su se i dalje smijale . nešto lijepo između nas je strujalo. Ruke su joj bile opružene i krajeve rukava je drzala svojim prstima.Imao sam osjećaj kao da želi da poleti ali se tu jednostavno suzdržava. «Dobro jutro « rekoh . Moje oči su se smijale kao i njene. «Šta moja malenkost može da učini za vašu visost» Ona prihvati moj ton i sa osmijehom nastavi : «Vaša malenkost može da napravi kafu za mene i da me ponudi cigaretom naravno. Naravno mojoj visosti treba i jedno mjesto pored peći jer je prilično mokra od snijega .»
«Ako je to sve što vaša Visost zahtijeva onda možete da kažete da je željama Vaše Visosti udovoljeno.» uzvratih istim tonom .
» Hvala « reče mi ona i polako odmota šal sa svog lica. Ukaza se njeno ovalno nasmijano lice. Pomislih u sebi ako su prva jutarnja kafa i cigareta san Bogova šta bi onda trebalo da bude ovo što ja trenutno posmatram . Nešto što riječi ne mogu da oslikaju i dočaraju nešto što je samo priroda u stanju da stvori ,jedinstveno i neponovljivo u svojoj ljepoti. Priđoh joj , polako prihvatih njen šal. Još je bio topao i mirisao je na nju.Otkopčavala je svoju jaknu a ja sam joj lagano rukama prosao iza vrata i zadigao dugu crnu kosu. Uputila mi je osmijeh na taj moj gest , Skinuo sam joj polako jaknu i zajedno sa šalom prebacio preko stolice. Ona mi samo priđe s leđa i spusti iznenada jedan lagani poljubac na obraz.
«Vaša malenkost čini moju Visost veoma sretnom i zato sam joj veoma zahvalna. Ali moja Visost može da primjeti da su nečije oči crvene jutros i da su pomalo i odsutne bez obzira na moju prisutnost. Šta je to što čini te oči tako odsutnim.» U momentu mi proleti kroz glavu kako je san ipak ostavio traga na meni. «Čudni snovi « odgovorih « a ako te interesuju možemo o snovima da pričamo uz kafu.»
«Zašto da ne, i ja sam sanjala nekakve čudne snove zadnjih par noći pa bi mogli da ih skupa analiziramo»
« Ali ja i nisam neki ekspert za tumačenje snova» odgovorih joj a ona samo prokomentarisa, « pa nisam ni ja a nije ni bitno, bitno je da ih kažemo jedno drugome.»
Ja napravih kafu , ona sjede leđima okrenuta peći , ja sjedoh naspram nje. Ona je pila kafu iz šoljice , ja iz fildžana . Uzeh je za ruku i počeh kao da joj gledam u dlan. «Može li cigareta» , zapitah je . Ona samo potvrdno mahnu glavom. Ja izvadih cigarete , zapalih dvije , jednu dadoh njoj.
« E pa ko će prvi da počne sa snovima» blago reče ona. «Pa ti, dame imaju prednost .»
Ona me pogleda vragolasto i reče « E dragi moj nećemo tako , dame možda mogu da imaju prednost u nekim drugim stvarima ali u pričanju snova ja prednost prepuštam tebi» Ja povukoh dim trazeći prostora i vremena da nadođem na neku drugu ideju ne bi li kako odgodio prepričavanje sna a ona kao da je prozrela moju namjeru mi polako uze cigaretu i doda : « A cigaretu ćeš dobiti nazad tek kad počnes sa pričom svog sna , znaš da ja volim da slušam tvoje priče»
Nemadoh kud nego da počnem sa pričom…
Kruška
Kruška , zelena. Pada sa grane. Ispod drveta kruške sjedi Milojica i vještim pokretima nožem, od grane šljive, pravi frulu. Zvižduće neku melodiju kroz zube pa kad mu dosadi ta melodija a on samo podvikne , onako s pola glasa,
“A joj !” pa prebaci na neku novu, sa drugačijom melodijom od one prethodne. I tako malo brže malo sporije a frula se već nazire…
Toplo je , junsko prijepodne. Sunce je već visoko na nebu. A Milojica se namjestio u debelu hladovinu povisokog drveta pa zviduće li zvizduće. Oko njega na livadi ovce lješkare , tek tu i tamo po koja ustane i prođe livadom ne bi li gricnula koju travku. Ispod oka ih on drži sve na broju. Zna ih sve po imenu. Kako i ne bi,već ima godina dana kako ih čuva pa zna svaku ponaosob. A njemu tek petnaestak godina. Dječak jos uvijek. Tek brkovi počeli da mu rastu, oni meki ,svilenkasti. Visok , strkljast . Crne, kudrave kose i preplanulog lica od sunca. Na sebi ima bijelu pamučnu košulju zavrnutih rukava i smeđe lanene pantalone koje su mu negdje do ispod koljena. Brzo raste pa ih već prerastao iako ih je još prošlog ljeta dobio na poklon. Ali sad su dobre za ispašu ovaca ako nisu već za školu. A školu ne voli. Nemiran duh. Voli prirodu, rijeku i potok. Šumarak ispod njegove kuće i šljivik tamo pored ceste koja vodi u selo. Sve mu jo to blisko i da se on pita najradije ne bi ni u školu niti u selo išao.
A kruška samo što se odvojila od peteljke na grani. Peteljka zadrhta od težine ploda pa se trznu dole i otkinu se od grane koja se malo povi. i u trenu vrati nazad gore. Ode kruška…
Milojica još zaokupljen rezbarenjem, ne primjeti šta se dešava desetak metara iznad njegove glave,u krošnji punih plodova.
Najedared. dunu vjetar i zanjiše grane i listove koji suvo zašustaše kao pred ljetnju kišu.
Ovce se malo trgnuše , kao da im neko reče da je vrijeme za pokret. Pogledaše u pravcu svog čuvara koji se zaokupljen pravljenjem frule ne trznu ni na tren. A one kao da su vojska pa se uz nečujno OSTAV vratiše u lješkarenje.
A dole pored potoka, prašnjavom seoskom cestom se ukaza nasmijano lice lokalnog šumara. Vraćao se iz obilaska šumaraka oko sela. Ugleda Milojicu pa mu doviknu:
“Oj Milojice, raskiseliše li ti se opanci?”
A naš junak prihvati taj ton pa uzvrati: “Raskiseliše , kako da se ne raskiseliše. Evo već cijelo jutro sam tu pa sam ih ostavio po strani”
“A ti ih onda obuj pa put kuće, evo samo što pljusak nije.” dobaci mu šumar.
Kruška je već lagano ubrzavala svoj let, prolazeći kao metak kroz gustu krošnju. Vjetar ponovo jače udari pa oduva šumaru šešir sa glave do vrbe pored potoka i tamo ga gusto šiblje zaustavi da ne završi u potoku.
Šumar laganim korakom pritrča do šešira, podiže ga i otrese.
“Rekoh ti ja, kiša ce.Samo što nije.”
Milojica ga pogleda i samo mahnu rukom kao da ga se i vjetar i kiša ne dotiču.
“Ne idem dok frulu ne dovršim.” reče i zviznu jednom onako kao što voz zna da zapišti kad ulazi u stanicu. Šumar ga pogleda još jednom , nasmija se i ubrzanim korakom nastavi put sela. Nestade tamo iza prve krivine a Milojica nastavi sa svojim radom.
Oblaci su se već nagomilali. Ovce su još lješkarile prateći svog gazdu. A gazda rezbari li, rezbari. Sav se pretvorio u frulu. I već je tu, nazire se. Mogla bi i pisak da pusti. A kruška se odozgo polako prikrada njišuci grane kroz koje prolazi.Onaj kruškasti oblik je vuče čas na jednu stranu čas na drugu, držeći je u nekoj ravnoteži kao što se plovak na vodi vaga iz jednog položaja u drugi ne uspijevajući da se skroz prevrne.
Ovce osjetiše da se nešto dešava gore ali prate svog čuvara pa i ne pomišljaju da pogledaju gore odakle kruška cilja u glavu našeg junaka. Misle se ovce, ima ko nas da vodi pa neka on vodi računa i o nama a i o sebi. A Milojica odloži svoj nož, uze frulu objema rukama, zagleda je sa svake strane i polako je prinese usnama. Da je proba. Da čuje taj pisak pa da ne mora više da zvižduće nego da zasvira kako dolikuje pravom pastiru. Vjetar još jednom udari tako silno da se drvo cijelo zanjiše i grane zašuštaše sluteći da je kiša blizu. Od šuštanja lišća se ne ču kako kruška prelazi svoje zadnje metre na putu ka svom cilju. Jedna ovca baci pogled prema krošnji drveta i ugleda krušku kako se spušta . I druge ovce prateći pogled ove pogledaše gore i vidješe sta se sprema. Zameketaše ne bi li upozorili svog čuvara a on prinese frulu i samo što pisnu u frulu a kruška se , onako lelujava, punom brzinom spusti na njegovu glavu. Začu se tupi udar i pisak frule u istom trenu. Kruška, onako tvrda , se odbi od Milojičinu glavu i odskakuta prema ovcama a frula ispade iz ruku i završi na drugoj strani. Milojici se zavrti u glavi. Ne zna šta to bi, uhvati se jednom rukom za glavu a drugom krenu za frulom.
Ovce ,da mogu. bi se nasmijale. Ali ne mogu. Gledaju svog čuvara kako se razapeo između frule i svoje glave, ne znajući šta ga je zadesilo. A on, onako teturajući se od udara, ustade. Pogleda prema ovcama i ugleda krušku kako leži u travi. Na licu mu se pojavi neki blaženi osmijeh . Kiša u taj čas udari tako silno i jako kao da se nebo iznad otvorilo.
Milojica, ošamucen od udara, podiže prvo krušku pa skoči u stranu gdje je frula ležala na travi. Uze je i zajedno sa kruškom strpa u njedra. Poviče na ovce,
“ Hajmo ljepotice moje, bježmo dok još možemo.”
Sagnu se , uze već nakvašene opanke, i onako žurno, u pratnji ovaca, krenu dole prema toru za ovce.Stiže do ograde u trku, otvori malena vratašca baš kada ovce počeše da pristižu. Stajao je na kiši i brojao ih. Sve su bile tu. Zatvori kapiju, ovce se uvukoše unutra u obor a naš junak pretrča do kuće, otvori vrata i uleti u kuću. Dok je stajao na vratima puče grom negdje u blizini a njemu se u trenu iz nosa pojavi krv. Osjeti na usnama toplu krv i stade pred ogledalo u kuhinji. Pogleda se, obrisa rukom krv ispod nosa i pomisli kakav se to belaj dešava. Pored ikone na zidu , na kalendaru, ugleda datum. Biješe nedjelja, 28. juni , 1914. godine.
Gradska kavana
Trebat će puno vremena , mnogo , mnogo godina , stoljeća…
Da li ćemo moći naći to vrijeme. Da li ćemo spoznati ono što nam tako nedvosmisleno ukazuje put od kojeg bježimo…Od puta na kojem se nađemo pa želimo da se sakrijemo u neki žbun ili šumarak pored ceste misleći i nadajući se kako će nam taj šumarak i zaklon donijeti olakšanje kojemu težimo. Ali varamo se…Olakšanje nas jedino čeka na putu sa kojeg se uz nezamislivo mnogo opravdanja pokušavamo skloniti, sakriti i uteći.
Teško je ostati na putu , nositi se sa svim nedaćama koje nas prate na njemu. Ali taj put je zacrtan još mnogo , mnogo vremena prije nego smo se pojavili na njemu.On nas je čekao kao što nas čeka neko drag kada nas dugo nema i kada naš povratak čini sretnim lica koja nas tako dugo sa čežnjom iščekuju. Taj povratak , taj korak ka putu koji se vijugavo penje ka visinama od kojih nas često uhvati strah je sreća našeg bivanja i postojanja. Van tog puta i osjećaja kada se njime kroči ne postoji ništa stvarno, sve je imaginarno i prolazno. Taj put to je vječnost. I njoj htjeli mi to priznati ili ne, pripadamo oduvijek.
Teško je misli pretočiti u riječi, veoma teško. Teško je i te riječi pretočene iz misli razumjeti.Razumjeti onako kako je neko baš iz misli pretočio to u te riječi.Riječi mogu da zamagle onu suštinu koju je neka misao nosila. A isto tako i ta misao može sama po sebi da bude varljiva.No, postoji nešto što veoma jako i jasno iskristališe i misao ali i riječi i kada misli i riječi plove na toj nekoj iskristalisanoj frekvenciji onda je sve veoma jednostavno, čisto i jasno.Riječi su kao potezi slikara koji slika platno. Nekada su maglovite i nejasne kao i pokreti koje slikar onako nejasno oslikava na platnu prenoseći ono što mu duša u sebi nosi.A nekada su veoma oštri i jasni ti pokreti pa nam takva slika nedvosmisleno stvara stanje duše tog slikara. Tanka je ta veza između slikara i pisca. Pisac je na neki način nedokučiv i nedorečen ma kako se trudio da riječi kojima ispisuje stranicu ispred sebe budu razumljive.Možda su riječi i razumljive ali slika koju stvara pisac zna da bude nedokučiva mnogima pa moglo bi se reći nekad čak i samom piscu.
Pisac ustvari i ne želi ništa riječima da kaže , on kao i slikar stvara neku sliku koju će nekada kada to djelo bude napisano mnogi da tumače onako kako već mogu da protumače. Bitna je jedino ta veza koja je i van onoga što je napisano ali je isto tako i dio tog djela i koja veže čitaoca i pisca.Ta veza , to je ono najbitnije. Pokušajmo je uspostaviti. Vezu….
Gledam Vesnu, zamišljena je. Sjedi zavaljena u stolici gradske kafane u Dubrovniku. Razmišljam još uvijek o vezi, o putu. O nama.
Kafana je poluprazna, više prazna nego što ima gostiju. Mi smo jedni od rijetkih. Za nekoliko stolova još ima nekoliko stalnih gostiju koji u dokolici čitaju novine.Tiho je.
Februar u Dubrovniku je vrijeme za duševni odmor. Za studente koji žele da u miru pripremaju ispite. Za zaljubljene parove željne izolovanosti od vanjskog svijeta, za penzionere kojima prija sunčano jutro ovog februarskog dana. Na Stradunu takođe nema puno svijeta. Sasvim je drugačiji ugođaj i osjećaj od Straduna iz nekog ljetnog dana. Sve teče sporije. I vrijeme i ljudi. Sve je našlo neki svoj mir , pa tako i nas dvoje.
Godina 1990.
Koliko će taj mir još da traje. Vesna se trgnula kao da je osjetila moju misao o miru i njegovom trajanju.
« O čemu si razmišljao prije par sekundi?» zapita me.
«Otkud ja znam o čemu razmišljam. Lebdim, tako mi se čini. Prazan i bez misli.» uzvratih.
«Jesi li siguran da lebdiš i da si bez misli? Ja jednostavno osjetim neku dubinu i neke slike koje mi se javljaju u glavi.»
«Kao na primjer?» zapitah je naivno.
«Pa recimo da si razmišljao , onako filozofski o nekakvom putu o miru koji vlada oko nas i još koješta da sve ne nabrajam.» reče ona prostodušno.
«A da li sam razmišljao o tebi?»
«Ne, o meni nisi. Samo si me posmatrao onako kako ti to znaš, i ne skreći temu. Misli su ti bile negdje sasvim drugo.»
«Na fakultetu?» nastavih sa vrdanjem.
«Znaš šta, ti i kad si na fakultetu ti nisi tamo prisutan. Ti se užasavaš i škole i učionica i sama pomisao na fakultet ti je jedna velika mora.» reče podsmješljivim tonom.
«O nekoj zgodnoj djevojci?» pokušah sa ljubomorom a i ne završih a Vesna prasnu u smijeh.
«Šta je sad, ne vjeruješ mi?»nastavih da se prenemažem.
«Znaš šta , ima jedna dobra stvar od Josipe Lisac, Vjerujem ti sve , i mnogo mi se sviđa i super je i volim da je sviram i pjevušim , ali sad nekako mi ni jedan stih te pjesme ne pada na pamet. Hoću reći , ne vjerujem ti sad ništa.»
«Aha , znači ne vjeruješ mi sve»
«E baš tako , napisat ću jednu pjesmu koja će biti samo tebi namijenjena i koja će se zvati Ne vjerujem ti sve.»
«Hajde da čujem bar prve stihove te pjesme.»
«Hoćes da čuješ?»
«Hoću.» uzvratih nepokolebljivim tonom.
«E pa ide ovako» i poče polako da pjevuši:
«Slučaj naš kao nijedan slučajeva oko nas.
Svakog dana,
Ti si uspio me razuvjeriti sad da i još me voliš isto kao i prije ti
Da ljubav naša ima istu draž
Ja ne vjerujem ti pa bila istina ili laž ….»
Gledao sam je raširenih očiju i smiješio se inspiraciji koja je tako spontano izbijala iz nje.
«Znači ne vjeruješ mi?»
«Kako da ne, nisam blesava da ti ne vjerujem ali pošto si veoma opasan manipulator i slatkorječiv moram ti reći da nisi uspio temu priče koju smo počeli prije par minuta skrenuti u ovaj sokak u kojem ja kao blesava pjevušim u polupraznoj kafani.Mogu ja da otrpim i kojekakve poglede stranih lica u ovoj kafani ali da otrpim tvoje vrdanje na moje jednostavno pitanje o čemu si razmišljao e to ne mogu. Tu si se malo da ne psujem, zaj….»
«A jesi opasna , ja malo na šalu okrenem , a ti odmah manipulator i ne znam već šta. Nije lako s tobom.»
«A bez mene ti je jos teže.» završi ona.
«Znači interesuju te moje misli. Dobro. Pa hajde da zaronimo u te misli. Ali moram te upozoriti trebat će ti bar jedna boca sa kisikom kad zaroniš dole.»
«Ne budi vulgaran» zaprijeti mi prstom.
«Nisam ja uopšte vulgaran, nego je to tvoja pokvarena mašta koja na pomen da ideš dole misliš samo na onu stvar a ja sam jednostavno mislio kako su moje misli duboke i kad čovjek u njih uroni onda stvarno treba bar jednu bocu sa kisikom. Ja vulgaran? Ma hajde. To ti se samo čini.»
«Aha znači ja sam vulgarna i imam pokvarenu maštu?» i osjetih njen sijevajući pogled.
Skrenuh pogled po kafani i ugledah konobara. Mahnuh mu rukom.
Tražio sam izlaz i kad njega ugledah osjetih olakšanje.
Kad vidje moj gest ona samo dodade: « Neće se ovo baš ovako lako završiti kao što misliš.»
«Važi» rekoh.
Konobar je stajao već pored stola.
«Izvolite? Nešto ste trebali?»
«Samo račun.»
«U redu, dvije kafe,mineralna voda i sok od narandže, sve skupa dvadeset i pet dinara.»
Pružih konobaru novac , ostavih bakšiš.
«Hvala i vidimo se sutra rekoh.»
On se osmjehnu i samo doda:
«Svakako , vi ste nam veoma dragi gosti.» okrenu se i ode prema šanku.
«Vidiš mi smo veoma dragi gosti ovdje.A ti se još nešto prenemažeš i govoriš kako nismo završili. A upitaj čovjeka i reći će ti kakvi smo.Moraš scenu da mi praviš ni oko čega.»
«Samo ti provociraj a kad izađemo vidjet ćemo ko je drag a ko nije.» uputi me prijetnju sa osmijehom koji je znao sve da prašta.
Mislim se da ti kažem ili ne. Da stanem i posustanem, da razmislim o onome što dolazi ili da prećutim ili da sačekam drugi dan , drugo vrijeme ili mjesto gdje će ovo što ti kažem imati smisla iako smisao u svemu postoji a nama ovakvim kakvim smo smisao i značenje postoji samo u onome što je kao neka matematička formula koja kaže da su dva i dva skupa četiri. A da li je to baš sve tako kao što nas uče u matematici, pa ja bih to trebao znati , ja koji studiram matematiku i koji ću jednog dana postati profesor matematike.Ili će me neka zbivanja koja su van matematike izbaciti negdje na neku obalu na kojoj ću se naći ne zakonima matematike, teoremama ili da ne kažem aksiomama već samo Božjom voljom koja je iznad svega pa i čak te matematike koje se mi držimo kao pijan plota.I nepopustljivo se držimo ne zato što nam taj plot daje sigurnost već što naš ego projektuje u taj plot svu onu sigurnost i zaštitu koju zapravo trebamo tražiti negdje sasvim drugo. Daleko od tog plota. Jer plot je ma kako lijep, skladan i privlačan u datom trenutku još uvijek samo plot i dio je nečeg mnogo većeg čega mi , još ovakvi kakvi smo u ovom trenutku nismo svjesni. I još uvijek se mislim, lomim i pitam u sebi da li da ti kažem ili ne. Da li da prećutim , da budem licemjer i šutim i pružim ti osmijeh koji ti ustvari i ništa ne znači nego samo zamagljuje sliku koja je još uvijek nedokučiva…
Ali ipak reći ću ti , ne sad , jednom kada sve ovo što sada proživljavamo bude prošlost koja će se spojiti tog trenutka sa budućnošću , i kad sve što nam se dešava bude trenutak sva tri vremena, prošlog, sadašnjeg i budućeg. Ne shvatam ni samog sebe ali tog trenutka koji sam upravo pomenuo shvatit ću samog sebe a onda ćeš me i ti vjerovatno shvatiti kao i sav ostali svijet..
