Kao i obično započnem pisanje sa tekstom koji mi izgleda a i djeluje užasno dosadno i onda samo promijenim stranicu i okrenem se novom listu. Rečenice u prvom tekstu mi izgledaju predugačke, kao da želim da strpam sve u jedan red pa onda to izgleda kao da ga đak prvak piše , a onda pokušavam da ulijem neku boju ne bi li ta nova nijansa neke plave možda osvježila sivilo koje provejava u tekstu, dala mu neki impuls za životom. Ali ne vrijedi, izgleda da će započeta tema , za koju nisam ni siguran o čemu govori, morati da sačeka neko drugo vrijeme da bi ugledala svjetlost dana. Ovako ostaje samo neuspjeli pokušaj , doduše zabilježen negdje na kompjuteru koji ću vjerovatno nekad pronaći , ako osjetim potrebu da nastavim tamo gdje sam osjetio umor od lutanja u svom pisanju.
Ali evo budim se, iako je već uveliko veče, i nastavljam sa novim tekstom. Moram priznati da je ovo aktuelno vrijeme idealno za pisanje i stvaranje. Osjetim u zraku izvjesnu dozu inspiracije koja je već duže vremena prisutna a ja se ponašam kao da imam ispred sebe bar još hiljadu godina života i stvaranja pa nigdje ne žurim. Pomislim, ponekad, da li će ta inspiracija vječno da kruži oko mene ili će možda kada vidi koliko sam neozbiljan – uslovno rečeno, jednostavno da pobjegne od mene , glavom bez obzira. Recimo , kao što je prije neki dan jedan mladi srndać pobjegao , ne glavom bez obzira, nego jednim laganim i gracioznim trkom između jela, borova i šiblja koje mu se našlo na putu. Mada moram priznati prije tog bijega uspio sam da ga zaintrigiram, da mu privučem pažnju, bez namjere da to učinim. Stajao sam na jednom raskršću dva puteljka, u šumi, od kojeg vodi staza gore prema proplanku gdje sam ove zime često nailazio na oveću grupu srni. Promatrao sam pticu – šojku gore na grani jele,udaljenoj nekih desetak metara, kako osmatra okoliš. Uočila me je ali se nije uplašila kamere. Napravio sam par fotografija šojke a onda počeo da snimam video jer kada se takva prilika ukaže nikad niste načisto da li će se nešto interesantno desiti. Životinje , ove koje srećem, u šumi su nepredvidljive, pune života i veoma inteligentne. Otkako sam se polovinom januara vratio iz Kanade svoje slobodno vrijeme uglavnom provodim sa svojim novim prijateljima u šumi. Evo ima već dva mjeseca da nisam sišao do grada, što je u ovom vremenu kada benzin poskupljuje moj doprinos stabilizaciji i manjoj potrošnji. Pogledao sam prije par dana na odometar u kolima i primjetio da sam za dva mjeseca prešao malo više od stotinjak kilometara. Ako neki i ratuju zbog, kako kažu, nafte čini mi se da zbog mene ne bi to trebali da čine. Ali čini mi se da svi ti ratovi i nisu zbog nafte i da su razlozi mnogo dublji a meni, naravno, ne pada na pamet da u te razloge ulazim. Dakle , vraćam se na pticu koju sam počeo da snimam. Uvijek me fascinira njeno perje, zapravo boje, svijetlo plava , bijela i crna koje na magičan način prekrivaju perje na krilima smeđkaste ptice. Šojka se nije pomjerala samo je okretala glavu u krug promatrajući šta se dešava u šumarku i bila spremna da da znak upozorenja pticama u okolini ako bi se neki predator pojavio u blizini. U jednom trenutku dok sam spuštao kameru i prestao da promataram pticu kroz objektiv osjetio sam da mene ,neko sasvim drugi ,promatra. Malo sam se zagledao gore u tamno zelenilo jela i na nekih petnaestak metara u brdu malo dalje ispod grane na kojoj je sjedila šojka sam ugledao mladog srndaća kako me znatiželjno gleda. Podigao sam kameru i napravio jednu fotografiju znatiželjnog promatrača. U tom krenutku on je krenuo i sakrio se iza jednog stabla osušenog drveta pored mjesta gdje je stajao. Instinktivno sam nakon par sekundi snimanja tog pokreta spustio kameru dole i čekao da vidim gdje će krenuti. Na moje iznenađenje on je krenuo niz brdo , prema meni , praveći slalom između stabala drveća i gledajući me svojim blagim , skoro pa dječijim pogledom bez prestanka. Nisam imao ni snage a ni volje da prekinem tu nijemu komunikaciju koja je vladala između nas dvojice dok se spuštao niz padinu. Izgledao je kao malo dijete, široko otvorenih očiju koje su upijale sve oko sebe. Zaboravio sam na kameru u ruci i obratio sam mu se sa par riječi dok je silazio ne želeći da ga uplašim. U ruksaku sam imao neku hranu za ptice ali nisam htio da napravim nagli pokret i da posegnem za hranom kako ga ne bih preplašio. U njegovom pogledu osim znatiželje sam osjetio ,u jednom trenutku, beskrajno povjerenje koje je vladalo između nas. Možda par sekundi ali sasvim dovoljno da se osjeti. Nije bilo podozrivih pogleda niti pogleda nepovjerenja koje obično u komunikaciji sa nepoznatim ljudima uočavamo kada se srećemo prvi put. Ovo je bio onaj trenutak koji se pamti i za koji nije potreban objektiv kamere da bi ga ovjekovječio. On vjerovatno ostaje prisutan u nama dok nas ima jer u sebi nosi život u njegovom iskonskom obliku, pokretu i pogledu. Sve barijere u tom trenutku nestaju do onog trenutka kada moj sasvim bezazlen pokret kamerom malo na više nije u životinji probudio instinkt za preživljavanjem i natjerao je na nagli okret i bijeg gore u šumu. U trenu mi bi žao što isprovocirah takvu reakciju životinje ali negdje u potaji radostan na taj neočekivan i nadasve neuobičajen susret sa životom.
Jer primjetit ćete, da nama zapravo iskrenu radost, donosi samo život , njegova manifestacija u ma kom obliku. Da li je to izlazak Sunca ujutro , cvrkut ptica , naš dah dok koračamo kroz svaki dan, svako naše jutro koje dočekamo budeći se živi , svjesni ljepote kojom nas je naš Kreator nesebično darovao. A isto tako ćete primjetiti da našu tugu, nezadovoljstvo , patnju i strah donose sve one manifestacije koje su suprotnost životu. Jedna od tih manifestacija je vještačka inteligencija koja sve više nalazi put vani jer mnogi je jednostavno koriste. A mene ona podsjeća na jednu epizodu iz mladosti kada me je jedna starija gospođa, od nekih pedesetak godina, srela na keju pored Vardara u Skopju, ljeta 1995. Sjedio sam na klupi na potezu između Starog mosta i Glavne pošte , razmišljajući šta mi je činiti , jer sam bio pred diplomskim ispitom a još uvijek sam čekao neke dokumente, neophodne za polaganje ispita ,iz Sarajeva u kojem je tog ljeta još uvijek bjesnio rat. Pravio sam u svojoj glavi sve moguće opcije šta i kako mi je činiti kada mi je prišla pomenuta gospođa. Na prvi tren sam pomislio da prodaje neke knjige jer je pored torbe koju je nosila imala u ruci i neku knjigu. Pitala me je da li može da sjedne tu pored mene na klupu i ja sam je bez ikakvog razmišljanja ponudio da sjedne. Podlakćen , sa cigaretom u ruci , još okupiran svojim mislima o fakultetu začuh njen glas kako mi se obraća. Okrenuh se prema njoj a ona me upita šta mislim o trenutnoj situaciji u svijetu, o ratovima , o bijedi , siromaštvu i gdje pronaći izlaz iz svega toga. Pomislih u sebi , e našla si pravog sagovornika ali ne rekoh ništa, samo slegnuh ramenima , na šta ona otvori knjigu koju je držala u ruci. To je bila kao neka slikovnica , sa slikama jarkih boja kao što danas možete vidjeti na fotografijama generisanim vještačkom inteligencijom. Sve na tim slikama je izgledalo nekako vještački i nestvarno iako je prvi dojam kod naivnog promatrača stvarao osjećaj idile. Mene je ta idila na neki način odbijala, ni sam ne znajući zašto. Moja sagovornica me zapita zar ne bi bilo lijepo da svi mi živimo u takvom svijetu kao što je prikazan na ilustracijama u knjizi. Ja opet slegnuh ramenima komentarišući iz svog realističnog pogleda na svijet, kako je to samo uobrazilja pravog života i da je život nešto sasvim drugačiji od tih fotografija. Žena mi tada reče da je ona u Jehovinim svjedocima i ja je pogledah u tom trenu direktno u oči po prvi put. Osjetih duboku prazninu iza tog pogleda, neki možda davno zaboravljeni užas koji se krio iza te smirene gospođe. Ne želeći da je povrijedim na bilo koji način ostadoh da sjedim još nekoliko trenutka a onda joj se samo zahvalih i rekoh da imam neke obaveze i ostavih je da sjedi na klupi.
Pomislim ponekad, da li se isti užas koji sam osjetio, ta praznina koju sam vidio u njenom pogledu, vjerovatno indukovane nekom vrstom programiranja ne krije u onome što vještačka inteligencija nosi sa sobom. Zato ako i kad je osjetim, bilo prazninu , užas ili vještačku inteligenciju, ja jednostavno ustajem kao nekad sa klupe i odlazim.
Leave a Reply