Sarajevo, April 2004.
Bajram
Moj dedo po očevoj strani, Edhem, rodio se još tamo u devetnaestom vijeku. Umro je davne šezdesetdevete godine, prošloga vijeka. U Jugoslaviji. Pregurao je i Austrougarsku aneksiju, Kraljevinu Jugoslaviju, NDH pa je eto svoj životni vijek mirno i dostojanstveno priveo kraju u vremenu kada su se bure nad Balkanom prividno smirile. Osjećam ponekad da se njegov i moj život jedan naspram drugog oslikavaju kao u ogledalu. Kako je stario, prelazio je iz burnih dešavanja u istoriji Balkana u jedno mirno vrijeme, za razliku od mene, koji sam iz mirnog stanja vremenom prelazio u sve turbulentnija dešavanja. Ponekad mu zavidim, na tom putu. Na toj mladosti kada se nosio sa svim nedaćama koje su ga pratile. A nije ih bilo malo. A meni je sudbina dodijelila neko zrelo doba da se nosim s onim što je on proživljavao u mladosti. Čini mi se da sam od njega naslijedio taj pogled, koji prati svijet oko sebe, ćuteći, bez ikakvog suvišnog komentara, znajući krajnji ishod bilo koje bitke koja nas očekuje.
Da li sam taj pogled pokupio ljeta davne šezdesetdevete kada sam sa bratom, sa Vratnika, nosio dedi pitu koju je moja tetka napravila za ručak dolje u Čaršiju ili sam možda taj pogled uhvatio kada bi se on znao obratiti mojim roditeljima, uzimajući me u zaštitu, zbog kakvog bezazlenog nestašluka. Ne znam. Postojao je taj prećutni dogovor između nas dvojice.
Kasnije bih, kada je dedo već napustio ovaj svijet, obično na prvo jutro bajrama, s ocem, amidžom i bratom odlazio na Bare, na dedin mezar. Kao dijete nikada nisam znao zašto odlazimo na taj dan, a ne neki drugi. Dan bi uvijek bio sunčan, vedar. Neki mir je vladao oko nas. Otac bi vrijedno čistio prostor oko dedinog mezara dok smo mi strpljivo čekali da krenemo kod amidže na Vratnik. A onda bi gore iznad višegradske kapije odlazili na nanin mezar.
Volio sam kada bi otac, onako zamišljeno, gledajući tamo negdje u daljinu pričao o svom ocu, mom dedi. Ja sam bio vjerni slušalac, očiju koje su stvarale slike kao na filmskom platnu.
Dok sam bio dijete često sam oca pitao šta je to rat. A on je vješto izbjegavao odgovor, govoreći kako bi najbolje bilo kada čovjek ne bi znao šta je to rat. I vjerovao sam svom ocu, onom dječijom prostodušnošću. No dvije scene su ipak izmigoljile van, u moj dječiji svijet.
Prva je bila ratna, negdje na Vratniku, kada se pojavio kamion ustaša u raciji koju su napravili pred okupljenim svijetom. Edhem i Meho, njegov rođak, otac Hasetov, našli su se na kamionu. Vođen nekom intuicijom, dedo je ugrabio priliku i skočio s kamiona i utekao svojim progoniocima. Meho je nažalost ostao i nije se vratio iz Jasenovca gdje su ga odveli. Šta li se mom dedi provlačilo kroz misli prije nego što je skočio s kamiona, nikada neću znati. Je li predosjećao kakva mu je sudbina namijenjena pa se odlučio na bijeg? Ko zna, možda tom bijegu mogu zahvaliti što se mnogo godina nakon tog događaja ja pojavih na ovome svijetu, tamo gdje se pojavih. Jer ko zna kakva bi bila sudbina mog oca da je ostao kao najstariji sin iza Edhema u vremenima koja su dolazila. Možda bi ostao u Kazandžiluku, družio se sa Jabučarem Salemom i Šošom Vejsilom, vršnjacima mog dede. Možda nikada ne bi u FISU upoznao moju majku, djevojku iz pravoslavne kuće. Možda bi se karte sasvim drugačije poredale…
A onda se aprila mjeseca četrdesetpete na višegradskoj kapiji pojavila na konju partizanka, meni neznanog imena, koja se mom ocu, tada osmogodišnjaku, urezala vječno kao simbol slobode i novog vremena. No dolaskom oslobodilaca u grad ne zaobiđoše nevolje mog dedu. Nakon nekoliko dana dođoše u radnju na Čaršiji predstavnici narodne vlasti i odvedoše ga u hapsanu. Ovaj put se dedo nije opirao niti bježao. Možda nije imao kud, a možda je imao vjeru da će se ipak sve dobro riješiti. Bi optužen da je sarađivao s okupatorom. Da je služio ustašama, istim onim što mu rođaka odvedoše u Jasenovac. No Edhem je bio miran. Otac ga je obilazio u zatvoru, prenosio mu vijesti od kuće, iz Čaršije.
Sjedio je dedo u zatvoru neko vrijeme, podnosio sramotu i šta već ne, ali i dalje mirno i staloženo bez ikakve riječi prijekora što ga drže u hapsu.
Dođe nakon petnaestak dana neki partizan s terena u grad. Vidje ko je sve u hapsu i kad ugleda mog dedu, reče: “Ljudi, oslobodite Edhema, on nam bješe glavna veza što je pomagala pokret u toku rata.” Pustiše dedu, a on opet, mirno i tiho, kako je već živio svoj život, vrati se svojoj familiji i poslu u Kazandžiluku.
Nikad se nije bavio politikom, niti se priklonio bilo kome. Jedino što je držao je taj osjećaj šta je pravo, a šta krivo.
Slavio je bajrame. Postio mjesec ramazan. I bio i ostao svoj, kroz sva carstva koja bijahu, znajući da sve prođe pa i svaki zulum koji se nadvije nad svima nama.
Iz druge knjige , Od Sarajeva ka Hiperboreji