A šta da Vam kažem. Najteže je govoriti o sebi tako da ću ovo polje ostaviti prazno. Zapravo ne baš prazno. Naravno neću iznositi biografske podatke, jer iskren da budem kada pogledam sebe u ogledalu nisam siguran da li sam to ja, onaj za koga piše da se rodio davne 1964. 12. decembra. Obrazovanje mi nije nikad bilo nešto previše bitno, čak sam se ,na izvjestan način, užasavao učionica iako sam oduvijek bio željan znanja. To se ispoljavalo uglavnom u gimnaziji i na fakultetu gdje sam veoma često pauzirao sa časova negdje u prirodi ili na nekom manje dosadnom mjestu. Moram priznati da sam neke profesore zaista volio , da su mi dali impuls za istraživanjem, za razmišljanjem i preispitivanjem svih onih ponuđenih opcija koje su nam nuđene u bilo kom aspektu života. Iako sam završio građevinski fakultet, u mladosti sam uvijek maštao da budem ili novinar ili profesor geografije ili turistički vodič. Očigledno je da su i pisanje i fotografija usko povezane sa profesijama o kojima sam u djetinjstvu maštao. Građevinu sam upisao zato što se fakulet u Sarajevu nalazi na jednom od najljepših mjesta koje se može zamisliti a i zbog ne tako lošeg poznavanja matematike. Sreća je što sam se opredijelio za građevinu jer je, na više nivoa , taj studij dao ono što mi je bilo potrebno kroz život. Moje putovanje je započelo uslovno rečeno u Srbiji, dobrim dijelom u Bosni i Hercegovini, preko Sirije i Makedonije do Kanade i sada Švedske…

” Dug je put do vječnosti…” Teško vrijeme, Azra, Branimir Štulić

JF, 21.lipanj 2025.