Poklon

Nekada davno , krajem prošlog stoljeća, kada se rat u Bosni okončao i kada mi se u snovima počelo pojavljivati Sarajevo imao sam čudan osjećaj kako većina mojih prijatelja ne stanuje na svojim starim adresama i kako su otišli neznano kuda, na neka nova mjesta , nove zemlje i gradove, sasvim druge kontinente. I obično bih se iz tih snova budio sav usplahiren i unezvjeren, ne znajući da li mi je bilo teže u snu dok sam prolazio ulicama grada tražeći neka poznata lica ili onako budan ,duboko u noći, nemajući  kuda da krenem sa svojim mislima – osjećajući da je ono što sam sanjao zapravo jedna bolna istina. Vjerovatno su mnogi ljudi koje je rat natjerao da napuste svoje domove imali slične snove ili košmare. Nije mi teško padala ta patnja koju sam u snovima osjetio, vjerovatno je bilo potrebno da je iskusim kako bi nekad, recimo u dobu u kojem smo sada osjetio mir i čudesnu spoznaju koračajući ulicama grada ne tražeći ništa od prošlosti a osjećajući grad u njegovoj prepoznatljivoj ljepoti koji je od svega – najmanje idealan, ali ipak prirastao srcu mom i obasjan nekom tihom ljubavi kojoj riječi nisu potrebne a koja je još uvijek prisutna negdje u meni.  Svako jutro , malo prije izlaska Sunca , probudim se i posmatram nebo, gore iznad Bijele tabije, kako postaje svjetlije i kako se polukrug svijetlo žute boje oivičene nijansom rumene formira iznad vrhova četinara po istočnim obroncima grada. Sunce još negdje u daljini, nevidljivo oku mome, svojim zrakama neravnomjerno obasjava šume na sjevernim padinama Trebevića. Gledam grad  još snen i bunovan od prohladne majske noći. Otvaram prozor, udišem svjež zrak i osjećam ljepotu buđenja grada.

 Sarajevo mi je poklonilo , pored svega , jednu lijepu naviku – besciljno lutanje i šetnje njegovim ulicama bez početka i kraja. Nigdje i ništa, kao to nepredvidljivo tumaranje kroz sokake, kratke uličice pa spontani prelazak i hodanje kejom pored Miljacke ili penjanje uz stepenice po padinskim dijelovima grada  nema toliko smisla i ne stvara osjećaj ushićenja, povezanosti sa podnebljem i neke vrste  pjesničke zanesenosti kao što to ponekad  zna da pruži Sarajevo. A ono nikad nije uzimalo ništa za sebe, ono je od svog postanka bilo malo na svoju ruku bez obzira na sve kroz šta je prošlo. Naša interpretacija i percepcija života su uobrazile da nam je grad nešto uzeo i da nam je nešto dužan. Onog trenutka kada shvatimo da ga prihvatimo sa svim svojim manama i vrlinama i da ga treba voljeti onakvim kakvo već jest , onda ćemo uistinu shvatiti njegovu ljepotu i zanemariti sve one krive Drine koje bi naš ego ili sujeta da ispravljaju a koje su neminovno prisutne u svijetu u kojem živimo a koji je od svega najmanje idealan.

 Možda u nekom sasvim drugom svijetu, u sasvim drugačijim konstelacijama mi budemo u mogućnosti da živimo neki novi život bez kritike i osvrtanja na stvari koje nas se ne tiču i da budemo srećni svog postojanja. A do tog prelaska u neki novi svijet i u neko novo doba morat ćemo još da učimo i da iz dana u dan postajemo bolja verzija onog našeg jučerašnjeg, ja.