Arhitektura

      Arhitektura je najteža profesija i onaj tko bi se njome bavio mora, prije svega, biti pobožan.

                                                         Koca Mimar Sinan Aga

  Kada me pitaju da li čitam , moram da priznam , da u zadnje vrijeme slabo to činim. Postoje tri- četiri knjige, u svakom ćošku po jedna,  koje ponekad otvorim , zavisno od potrebe koju osjetim kada uzmem knjigu u ruke. Jedna od njih je komedija Revizor od Gogolja, ne zato što me interesuje način kako su  opisani likovi ili njihovi dijalozi , nego forma pisanja drame. Jer negdje u potaji kod mene, sjedi ta jedna komedija vezana za aktuelno vrijeme. Međutim , nije još u prvom planu, tek treba da sazri pa je to uglavnom rekreativno čitanje dok ne osjetim da je ono što je trebalo da da plod, tu. I tri preostale knjige koje se simultano čitaju su takođe od ruskih autora. Iako Gogolja, poneki svrstavaju među Ukrajince a neki među Ruse. Kao kod nas Andrića ili Mešu Selimovića, svi ih pomalo svojataju. Kada ono što pišu ide nama u prilog onda su nesumnjivo naši a čim se dotaknu neke škakljive teme gdje ni mi sami nemamo načisto stav onda su nam smutljivci, prevrtljivci a na kraju i izdajnici. A samo Bog dragi zna ko je ko od nas. Nije li nam zato  negdje i ostavljena poruka da ne sudimo drugima. 

   Oduvijek me privlačilo nepoznato, još od dana kada sam prohodao. Moj otac je znao da kaže da me je uhvatio neki „ Šamprc“  Nikada nisam otkrio šta je ta riječ značila u njegovom riječniku ali sam osjećao da je asocirala na neko moje psihičko stanje u kojem bi me nespokoj uhvatio ako nešto nisam mogao da riješim ili shvatim. Obično bi me u tom blaženom stanju svi ostavljali na miru a ja sam tragao … Moje prvo razočarenje, onako veće, u mojim traganjima, i istraživanju svijeta, njegovim tajnama, se desilo u uzrastu od oko šest-sedam godina. Naime , u tom periodu sam bio fasciniran poštarima , misleći da oni znaju tako mnogo tajni sa torbama punim pisama , razglednicama iz nepoznatih krajeva, paketima… U tom krugu mog interesovanja  se pojavilo , naravno , i poštansko sanduče , upadljivo žute boje sa sitnim crnim znakom PTT-a , okačeno na zid ispred pošte ili neke druge javne ustanove. U mojoj bujnoj mašti to sanduče je bila jedna magična kutija u kojoj se nalazila pokretna traka koja je išla od jednog mjesta do drugog, širom svijeta i raznosila poštu. U mojoj glavi je postojao čitav lavirint od pokretnih traka koje su neprestano radile i uvijek kada bih prolazio ulicom pored poštanskog sandučeta u meni se javljala želja da provirim kroz onaj mali otvor kroz koja su se pisma ubacivala. Mislio sam ako bar na tren provirim dole i ugledam pokretnu traku da će to biti najveće zadovoljstvo koje sam u tom uzrastu mogao da doživim. Jednog dana  sam ugledao lokalnog poštara kako otključava magično sanduče i istresa čitav sadržaj u platnenu poštansku vreću a u meni se cio svijet koji sam gradio u mašti  raspršio kao mjehur od sapunice. Nestalo je i trake i oreola tajne oko poštara. Morao sam da tražim neku novu misteriju koja je čekala da je otkrijem…

   Nisam nikada učio istoriju arhitekture ali već dugo vremena sam joj okrenut ne koristeći udžbenike već neku svoju didaktičku metodu koja još nije našla svoje mjesto u nastavi u školama. Kada bi me pitali kakva je ta nova metoda ne bih znao objasniti. Ono što znam da tom metodom veoma lako dolazim do pojašnjenja nepoznanica koje se javljaju na putu proučavanja bilo koje pojave pa samim tim i istorije arhitekture. Najveći doprinos kao i u svim drugim oblastima istraživanja je naravno, pogađate, matematika iako samo znanje i spoznaja dolazi uvijek odozgo. Informacija ili prvi signal  se uvijek pojavljuje u oblasti pleksusa a nikad u glavi. Glava tek kasnije obradi ono što je stomak prvi spoznao.

 Prije nekoliko dana ugledao sam na TV-u Notr Dam katedralu u Parizu. Već sam i zaboravio da je jedan dio krovne konstrukcije izgorio u požaru prije  pet godina. To me je ponukalo da potražim fotografije katedrale…

  Postoji nešto u svim tim starim građevinama kada ih vidite što vas tjera na razmišljanje pod uslovom da ne uzmete telefon i ne pucate „Selfije“ ako se kojim slučajem nađete na licu mjesta. Prvo što se može primjetiti je mnoštvo detalja koji su skladno uklopljeni u cjelinu. Ne postoji nijedan detalj koji bi bio suvišan. Počev od stubova, fasade, lukova koji su milimetarskom tačnošću isklesani u kamenu. Pa onda tornjeva i kupola urađenih sa unikatnom osobenošću po čemu se stara arhitektonska zdanja razlikuju među sobom. Da ne pominjem vrata i prozore koji izgledom uvijek podsjećaju na filigran, tu najljepšu tehniku obrade metala.  

Uvijek sam se pitao koliko je vremena trebalo da se sagrade ta ,skoro do arhitektonskog savršenstva dovedena, velelepna zdanja koja ne samo da daju prijatan ugođaj oku posmatrača nego stvaraju balansirani protok energije u i oko objekta. Za razliku od modernih tornjeva koji u svom parabolično-hiperboličnom obliku stvaraju kovitlac energije u svom okruženju a koji opet negativno utiče na okolinu. S tom misli u glavi potražio sam osnovne informacije o tome ko je bio  graditelj čuvene pariške katedrale i kada je izgrađena. I ovo su osnovne informacije koje se mogu pronaći. Izgradnja je započeta 1163. godine a završila se datumom otvaranja katedrale, 1345. godine. Znači pune 182 godine se gradila. Pominje se više arhitekata koji su radili na izgradnji Notr Dam katedrale rađenoj u francuskom gotskom stilu no njihova imena i nisu tema o kojoj govori ovaj tekst.

Slijedi priča ili rekonstrukcija događaja bazirana na informacijama gore navedenim, umjetnički – laički interpretirana sa moje strane:

 Sjede dvije hanume, Žozefina i Klaudija, pored Sene u Parizu , jednog ljetnog popodneva , veoma davno , tamo polovinom dvanaestog vijeka. Kaže Žozefina svojoj prijateljici:

„ Lijepo nam je ovdje u hladovini, pored rijeke. Ali mislim se nešto, kako bi bilo da se ovdje , tik pored rijeke, sagradi nekakva katedrala- recimo, pa da čovjek ima gdje da uđe. odmori i nađe nekakav mir od vansjkog svijeta. Šta ti veliš Klaudija, ne bi li bilo lijepo da se sagradi neko lijepo zdanje ovdje gdje sjedimo. Onaj tvoj hairlija, Fransoa, je dobar majstor. Znao bi on nešto da isplanira, nacrta pa i da napravi. Eto ima već neko vrijeme kako mi se vrti ova misao u glavi pa evo sada dok smo same, da ti je saopštim.“

Klaudiji preleti osmijeh preko lica na pomen njenog muža pa spremno odgovori, kao da je već duže vremena čitala misli svoje prijateljice:

„ Evo , još koliko sutra ujutro ću da pomenem svom mužu kako bi bilo dobro da se katedrala napravi, baš onako kako ti kažeš , draga prijateljice.“

I bi tako kako namisliše naše drage hanume u ljetne dane, davne 1162. godine. Nedugo zatim okupilo se lokalno stanovništvo Pariza da bi se dogovorili sa lokalnim vlastima i tražili dozvolu za gradnju i zidanje katedrale. Na opšte zadovoljstvo stanovništva a i naših glavnih protagonista,  vlast riješi da se pravi katedrala tačno na mjestu gdje su naše hanume divanile.

Fransoa , Žan-Pjer – Žozefinin muž i ostali majstori počeše da prave planove i nacrte za katedralu. U  proljeće sljedeće godine zaboše prve kočiće i parcela gdje se trebalo kopati se označi. Otpoče iskopavanje zemlje  za temelje..

 Vrijeme je teklo sporo a i iskop i zidanje temelja. Naše , gore pomenute, hanume rodiše djecu i odgoj i briga o djeci im odvukoše pažnju od izgradnje katedrale. S vremena na vrijeme bi priupitale svoje muževe kako gradnja ide a oni bi odgovarali , ide, ide. Radi se… Nakon desetak godina opet se one nađoše pored Sene, ovaj put sa svojom djecom ali sa druge strane rijeke da malo prodivane a usput i da vide kako radovi na izgradnji katedrale teku. A na drugoj strani rijeke ugledaše, ogromnu rupu i nešto nalik na temelje. Još se nisu ni zidovi počeli zidati. A one u šoku , još ne vjerujući onome što vide, brže bolje povikaše na djecu.

 „ Žilber, Žilber!“ viknu Klaudija.

 „Qui maman!“ odgovara mali Žilber, najstariji među djecom.

„ Dedera, pokupite stvari svoje i trkom sa nama dvjema kući. Moramo hitno da popričamo sa vašim očevima.“ u jednom dahu Klaudija izda naređenje djeci.

Nasta opća jurnjava i one onako zajapurene stigoše pred kuću gdje su Fransoa i Žan Pjer ležali u hladu ogromnog jablana i grickali travke gledajući u prelijepo plavetnilo neba iznad Pariza.

„ A tu ste hairlije naše! A katedrala će sama od sebe da se napravi. „ napadoše obje svoje muževe još više uzrujane kada ih ugledaše kako leže i odmaraju.

 „Pa šta je to, niste se pomakli iz rupe a već deset godina prošlo. I još nam govorite kako izgradnja dobro ide i sve teče po planu. Pa ako ovako nastavite nema ni za dvjesta godina da napravite katedralu.“

A muževi vrdaju, kažu – nema kamena dovoljno, ovaj što nam dobavljaju iz Dalmacije sporo stiže pa tako i sporo gradnja ide. One brže-bolje uzeše mapu da vide gdje je ta Dalmacija i malo jed i muka splasnuše kada vidješe na karti kako je ta Dalmacija mnogo daleko od njihovog Pariza. Pomisliše , garant su ti Dalmatinci neki naopak narod pa nas mrze samo zato što smo Francuzi i kasne sa isporukom kamena. I nekako se umiriše strasti to ljetno popodne. Opet zavlada mir među supružnicima a naši vrijedni graditelji nastaviše istim tempom da grade ako ne još i sporije. Misle se dok je Dalmatinaca i nama će biti dobro , ovako kako je.

I trajalo je to stanje, te nema kamena , te sporo gradnja ide. Te drvena građa u poplavama nekoliko puta bi uništena. Pa onda ratovi kojekakvi i bune zaustaviše gradnju a hanume naše već i unuke dobile. Uđoše tako u trinaesti vijek a katedrala, sve mic po mic se gradi. Naše hanume već duboko u starosti a katedrale još ni na vidiku. Sjedoše sa svoje dvije najstarije unuke, malim hanumicama i njima dadoše u zavjet da nadgledaju izgradnju katedrale kada one napuste ovozemaljski svijet. I bi tako , male hanumice preuzeše na sebe gradnju katedrale. Nađoše im naočite momke iz dobrih kuća za muževe pa i one dobiše djecu. A graditelji Fransoa i Žan Pjer ostaviše svojim unucima , Fransoa  Drugom i Žan Pjeru Drugom da se bakću sada već sa zidovima katedrale. I tekla je gradnja cijeli trinaesti vijek. Već dođoše na red i hanumice od hanumica da vode poslove a ni kule a ni krov se još nisu počeli nazirati. I negdje bit će da je bilo šesto a možda i sedmo rodoslovno koljeno od naših glavnih protagonista , bez kojih ove priče ne bi ni bilo,  dođe i taj svečani dan, da se završena katedrala  blagoslovi i otvori i pred Bogom i pred ljudima. Naše hanume, Klaudija i Žozefina su već davno napustile ovaj svijet i ne dočekaše dan da ugledaju katedralu izgrađenu onako kako su one još davno namislile a o kojoj su maštale tako vatreno tamo negdje u dvanaestom vijeku, na obali Sene.  A ni svi oni koji započeše gradnju Notr Dam katedrale ne nađoše se na njenom otvaranju… Dođoše neki novi ljudi koji se pojaviše na otvorenju čuvene katedrale a naše glavne protagoniste niko i ne pomenu. Slavilo se tih dana u Parizu dan i noć  i tu se ovoj našoj priči  bliži kraj.

 Ostaje mi da na kraju kao zaključak zabilježim da ova rekonstrukcija događaja je pomalo čudna i ne baš moguća i realna. Doduše nije ni beznačajna. Jer nas možda upućuje ne na događaje kako se nisu odigrali nego na ono što se stvarno događalo , ako je vjerovati datumima o početku i završetku radova na izgradnji čuvene katedrale.

 U našem ljudskom genu a vjerovatno i svih drugih živih bića je zapisan jedan program koji je čudesan i Bogom dan. A to je da nijedno živo biće ne započinje da radi na nečemu ako nije sigurno i ubijeđeno da će taj posao dovesti do kraja za svog života. Bit će da su naši fiktivni junaci a i ljudi tog doba mnogo duže živili, mnogo duže nego što je to nama predoćeno.

Komentar autora:

Ovaj tekst nema namjeru da diskredituje ili ismijava bilo koju ličnost vezanu za izgradnju katedrale u Parizu. Svi likovi su plod mašte i nemaju nikakve veze sa realnošću.