Oklagija

Otkrit ću vam jednu tajnu. Možda i više od jedne. Ali evo sad mi je na pameti samo jedna.

  Ponekad me pitaju gdje nađem inspiraciju za pisanje. Da li potegnem koju čašicu; jednu , dvije ili više da bih ušao u raspoloženje  za pisanje, kao što poneki umjetnici čine kada hvataju zalet u novu pustolovinu, dramu ili predstavu. Morat ću vas razočarati, dakle – ne potegnem „koju“ da bih našao inspiraciju. Ona na neki čudesan način pronađe mene. No da bi našla put do mene,  moraju se steći izvjesni preduslovi. A njih je malo više. I kada se svaki od njih štrihira , kao odrađen, onda inspiracija jednostavno doleti.

  Na tom putu navođenja inspiracije prvu alatku ili bolje reći aparat koji koristim je pegla. Da, da. Dobro ste pročitali – pegla. Taj magični instrument je ,po meni, izuzetan navigacijski sistem za privlačenje inspiracije. Primjetio sam da kada s nekim u razgovoru pomenem peglanje i to kako sav oprani veš jednostavno ispeglam, kao što su naše majke prije radile, moji sagovornici se nađu u čudu i samo prokomentarišu kako je peglanje čisto gubljenje vremena. Kako treba iskoristiti pogodnosti novih mašina, sušilica itd. itd i veš samo treba znati lijepo složiti.  Međutim oni sve to govore ne znajući za moju tajnu koju pomenuh na početku teksta. A to je da kada stanem sa peglom u ruci pored daske za peglanje iznad mene je jedan ogroman oblak sa puno, puno misli. Kako sortiram veš koji peglam tako se i one misli u oblaku sortiraju i polako iz općeg kaosa prerastu u niz korisnih misli i ideja za pisanje, a onda isto tako od ideja znaju da pređu ponekad i u dijaloge i pasuse određenih tekstova na koje se pozovem kada se bavim pisanjem. Pegla , na mene , ima veoma smirujući uticaj. Svjestan da nemam gdje da pobjegnem i kako mi  je svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju  dok mi je pegla u ruci -naravno uz pomoć muzike koja ispunjava prostor u kojem se nalazim , primoran sam da se okrenem tom neobavezujućem činu stvaranja.

  Na tom putu  privlačenja kreativnosti nezaobilazan je još jedan maleni predmet koji se može naći u svakom domaćinstvu a to je sunđer za pranje suđa. Nije bitno da li je žute, plave ili neke druge boje. Nije boja ta koja privlači inspiraciju nego je to samo pranje suđa a to je za mene jedan poseban ritual , u kojem se sva kreativnost transformira kroz pokret ruku. Pogotovo kada se u suđu za pranje nađu kristalne čaše ili neko lako lomljivo posuđe. Tada se stvaraju one tanane note i rime koje , recimo,  ljudi prepoznaju u poeziji kroz stihove koji dušu diraju. I što je suđa više to se kod umjetnika stvara ona nepokolebljiva riješenost da se tekst dovede do kraja , bez predaje, isto kao što se ne može suđe ostaviti na pola oprano.

 Znam , znam da će mnogi od vas pomisliti da kod mene postoji doza neozbiljnosti i želje da vas nasmijem, ali vjerujte mi , ovo što je napisano je iskreno i nije mi namjera da bilo koga nasmijem. Neki će reći da sam šarlatan i da lupam koješta ali da znate, oni koji to kažu ili nisu peglali veš i prali suđe ili se nisu bavili nekom umjetnošću, istovremeno. A i ako su se bavili onda su se bavili samo ili jednim ili drugim; ili su ostali u kuhinji i iz nje se  nisu pomakli ili su samo piskarali koješta, umišljajući kako su umjetnici. Inspiracija za stvaranjem dolazi uglavnom u trenucima kada se bavimo aktivnostima koje od nas ne zahtijevaju punu , aktivnu, mentalnu prisutnost i kada smo okrenuti tim aktivnostima sa osjećajem uživanja a ne obaveze, koja – moram napomenuti  – može donijeti samo štetu u vidu razbijenog posuđa ili progorene košulje.

  Da se razumijemo svako ima svoj put do buđenja kreativnosti i navedeni primjeri nisu pravilo za bilo koga drugog. Recimo neko drugi radi jogu ne bi li probudio u sebi kreativnu crtu; ili odlazi u duge šetnje… A ima i onih koji potegnu koju. Sve što povezuje te različite puteve je osjećaj ljubavi koji se u nama javlja dok smo okrenuti tim spoljašnjim aktivnostima.

Ha-ha-ha, već čujem neke od vas, skeptika. Pa ti ćeš reći da se u pranju suđa može naći osjećaj uživanja, ljepote ili čak i ljubavi, ma daj molim te ne zasmijavaj nas. Pa zar mi sa mašinama za pranje suđa koje smo kupili nemamo pristup tom „uzvišenom“ osjećaju ljepote pranja suđa?

  Da, nažalost, donekle ste u pravu. Sa mašinama za pranje suđa ili bilo kojim drugim mašinama koje nam olakšavaju život i omogućavaju da imamo više vremena za „druge“ stvari mi na izvjestan način djelujemo mehanički a nekim „čudom“ iz dana u dan imamo sve manje i manje vremena. Ali ipak da se vratim buđenju inspiracije i kreativnosti…

  Odnedavno sam otkrio magičnu moć oklagije. Vjerovatno je mnogi od vas ne koriste isto kao i peglu ali eto meni se posrećilo pa sam odlučio i nju da koristim. Znam gubljenje vremena, gotove kore za pitu su kao da ih je nana maloprije razvila, čuo sam sve te i još  mnoge druge razloge, ali moji porodični korijeni su u Bosni i grehota je da to znanje podneblja odakle vučem korijene ne usvojim. Pita od gotovih kora i od domaćih razvijenih jufki neće se nikada moći porediti. To bi recimo bilo isto porediti nešto što ja napišem  i ono što Al – naš jaran o kome svi pričaju,  napiše. Može to, Alovo , biti perfektno, bajka,  za Nobelovu nagradu ali nema duše i ono najbitnije ono što stvaram, ja u to unosim određenu dozu suptilne energije kojom oblikujem svaki napisan tekst  dok Al to nikada neće moći.

  Oklagija i jufka koja se razvija za pitu stvaraju osjećaj za perfekcionizmom kod osobe koja razvija jufke. Jer svaki put ta jufka je malo drugačija od one prethodno razvijene i svaka ima svoju osobenost. I mogu vam reći, dobro se oznojim dok razvijem jednu jufku. Treba ucicati mjeru brašna, vode i ulja. Pa onda mjesiti jednom, pa još jednom a onda razvijati. Ali radost kada se ugleda ona tanka providna jufka, spremna da se od nje napravi pita je kao kada se na neki dobar tekst stavi tačka.

  I eto preduslovi da inspiracija doleti su se stekli. Ovaj put u vidu jednog malenog djetlića. Sreo sam ga sasvim slučajno jedno jutro dok sam šetao kroz obližnju šumu. Na jednom potezu koji je vodio uzbrdo, stazom prema obližnjem vrhu, na jednoj grani malenog bora primjetio sam djetlića kako lupka kljunom po kori drveta. Zastao sam , upalio kameru i počeo da snimam, sa donje strane staze, tog vrijednog djetlića. Pozicija za snimanje nije bila baš najbolja ali misleći ako se pomaknem više te pozicije, da ću ga svojim pokretom uplašiti i da če odletiti ostao sam na tom mjestu. Maleni djetlić je neumorno radio čak i kada je u jednom trenutku grupa dječaka trkom prošla pored njega krečući se nizbrdo. To mi je bio signal da se popenjem par koraka malo više i da ga snimam sa gornje strane , koja je bila kudikamo pristupačnija za snimanje. Napravio sam par minuta video snimaka i nekoliko fotografija.

  Malo kasnije, tog dana, postavio sam jedan video snimak sa djetlićem na stranici jedne grupe – ljubitelja ptica , ovdje u Švedskoj. U toj grupi je skoro pa i dvije stotne hiljada članova i kada nisam siguran za neku pticu , koja je vrsta, postavim fotografiju na njihovoj stranici i u roku od pet minuta dobijem tačan odgovor koja ja vrsta ptice.  Pored svih komentara za video snimak sa malenim djetlićem dobio sam puni naziv te vrste djetlića a  jedna osoba je napomenula da   maleni djetlić spada u red zaštićenih vrsta, jedna od četiri vrste ptica na crvenoj listi u Švedskoj, i kako bi trebao da prijavim državnoj agenciji za zaštitu ptica, gdje i kada sam uočio tu pticu i po mogućnosti da priložim fotografiju. Kako je ta informacija došla do mene počela mi je da biva jasnija slika događanja tog jutra u šumi. Na obje strane šumske staze, gdje sam sreo djetlića , dole na početku i gore na vrhu sam čuo dvije ptice šojke. Jednu sam čak i uslikao, ona koja je bila ispod mene i djetlića. Onu gornju na brdu koja je kreštala i upozoravala da je neki predator u blizini nisam uspio da vidim. Šojke inače smatraju veoma inteligentnim pticama jer uvijek  upozoravaju male ptice da je neka opasnost u blizini, da li orao, soko ili lisica. A maleni djetlić nije mario za opasnost, čak se nije obazirao ni na moje prisustvo iako sam bio samo na dva metra od njega. Izgledao je kao maleno dijete koje se prepustilo igri. Srećom da su šojke stražarile i upozoravale ga na opasnost. Tek kada je bez prekida ona šojka na vrhu brda upozoravala na opasnost svojim prodornim kreštanjem djetlić se trgnuo i odletio u guste grane jele na drugoj strani. Ostao je sakriven i meni je to bio znak da nastavim dalje.

  Sutradan ujutro dok sam pravio kafu, miješajući kafu u džezvi nakon drugog ključa, pomislih kako sam specijalista  da kreiram sebi dodatni posao, misleći na to kako trebam da prijavim pticu tamo nekoj agenciji. Da nisam slikao pticu i da nisam video snimak postavio tamo na nekom forumu ne bih imao dodatnih obaveza. I u tom razmišljanju stavih opet džezvu na ringlu da baci treći ključ. Misli su mi još bile negdje u šumi sa djetlićem kada ona kafa umjesto da baci treći ključ pokipi po cijeloj ploči štednjaka. Ostadoh bez kajmaka u kafi i sebi napravih još jedan posao. Samo se nasmijah i zaključih kako sam ekspert za kreiranje novih poslova. Obrisah štednjak i nasuh kafu u šoljicu.

 Počeo je novi radni dan.