Ovo vrijeme u kojem živimo nosi u sebi velike promjene. To se očituje u svačijem životu. Ni ja nisam pošteđen tih promjena. A eto jedna od njih je, recimo, da više ne ustajem na desnu nogu, ujutro kada se probudim. Počeo sam ustajati na lijevu. Druga po redu bi mogla biti da sam skratio kosu, onako po vojnički, tako da sam izgubio na težini, što je opet pozitivna promjena. Međutim, nezadovoljan tom promjenom odmah sam prešao na treću, a to je da sam opet odlučio da počnem nositi dužu kosu. Ali ona najznačajnija promjena je ta da sam odlučio da se ne nerviram, za bilo šta, za bilo koga pa ni za sebe samog. Primijetio sam u svojim kasnim godinama da to nerviranje utječe na krvni pritisak, koji opet ako je povišen vodi ka drugim problemima, itd. I kako sam to odlučio, primijetio sam da mi se pritisak doveo nekako u normalu. Niti je visok niti nizak, nego onako, baš normalan. A u povjerenju, ja pritisak i ne mjerim. Jednom sam mjerio, onako kako to rade kod doktora, pružio sam ruku, oslonio šaku na koljeno i počeo mjeriti. Bio je relativno visok. Onda sam samo podigao šaku ruke, malo više, oslonio je na stol ispred sebe i kada sam obavio mjerenje, taj drugi put, pritisak je došao u normalu. Znači, umjesto da pijem tablete za pritisak ja sam odlučio podići ruku, kada treba, malo više i pritisak je uredu. Jednostavno, da ne može biti jednostavnije.
O čemu li ja to pričam? Pa primijetio sam da je u posljednje vrijeme mnogima povišen krvni pritisak. I onda se pitam, zbog čega? Zašto se ljudi nerviraju, kada znaju da to može prouzrokovati visoki krvni pritisak? Ja i kada se iznerviram, samo podignem ruke i pritisak je već u normali. Neko me ružno pogleda, ja dignem ruke, malo se poigram sa njima gore iznad glave, spustim ih dole i pritisak je uredu. Je li neka energija dolazi odozgo kroz ruke pa se taj pritisak reguliše, to mi nije poznato, ali ono najbitnije je da pomaže.
O, kakav bih ja doktor bio. Uđe mi pacijent u ordinaciju, kaže, visok mi je krvni pritisak, a ja dok još nije ni sjeo samo podignem ruke uvis i kažem, hajdemo ovu vježbu, malo šaramo rukama po vazduhu i sve će se samo od sebe riješiti. I pacijent u prvom trenutku pomisli da je došao kod nekog šarlatana, kod nekog nazovi doktora, koji je kupio diplomu ko zna gdje. A i te kupovine diploma nerviraju mnoge ljude. Te ovaj je kupio tamo diplomu, te ovaj onamo, a da tamo nikad nije ni bio. Da ipak ne skrećem sa glavne teme pa da nastavim sa pacijentom. On sjedne u stolicu, izmjerimo mu pritisak, a ono sve u normali. Pacijent ne može doći sebi. Misli se, ovakav šarlatan od doktora, ali ipak zna svoj posao. Ma ko god da mu je dao diplomu, svaka mu čast! A onda kada vidim njegov spokojan izraz lica priupitam ga ima li još kakvih zdravstvenih problema ili tegoba. A on kaže da nema. Pitam ga da ga izbori ne sekiraju, koja će stranka pobijediti ili tako nešto, a on se onako ko dvoumi. Kaže, pa nisu pobijedili ovi za koje sam mislio da bi trebali pobijediti, ovi koji mogu donijeti promjene. A ja ga gledam, sažaljivo. Pa onda udahnuvši duboko pitam dalje, pa zar ti misliš da bilo ko može unijeti promjene u tvoj život? U to da li voliš svoju ženu, svoju djecu, da li misliš da će to što će tamo neki pobijediti na izborima donijeti mir i ljubav u tvoj dom ako ljubavi i mira u tvom domu nema? Oni su plaćeni, nastavljam, da unose nemir u ljudsko srce, u ljudske duše, da udalje muža od žene, djecu od roditelja, prijatelja od prijatelja, oni su tu da ljude zavade, a na da ih mire. To im je posao. A onaj koji miri, koji uspostavlja ljubav, koji daje snagu je nevidljiv, toliko moćan i jak da ga se sjetimo samo kada nam duša više ne nalazi izlaz iz kaše koju su ovi, što se ti zbog njih nerviraš, zakuhali.
Moj pacijent me gleda malo podignutih obrva, misli u sebi ovaj nije samo šarlatan nego i filozof. Gdje li je tu diplomu nabavio… I puštam ga da se bori sa svojim mislima, da me vaga, da traži neku pukotinu kroz koju bi mogao provući ruku, da me dohvati, osjeti, da vidi odakle dolazi ta filozofska misao. Ali ne uspijeva mu. Pita me direktno, onako bez uvijanja, a odakle, svega ti, ti sve to znaš, da su oni plaćeni da nas zavade, da me udalje od žene, od djece. Nije istina. Oni su tu da se bore za naše bolje sutra. U to duboko vjerujem. A ja ga opet pogledah, sažaljivo. Šta li sam Bogu zgriješio, pa moram sve objasniti, nacrtati, slikati…
Da, odgovaram, oni se bore za naše – malo sutra – bolje. Ti si taj koji se treba boriti za svoje sutra, a ne neko drugi. Ti si taj koji treba voljeti svoju ženu, a ne neko drugi, ti si taj koji treba podizati i učiti svoju djecu, a ne neko drugi. I za sve što radiš, postojiš samo ti i Bog koji te čuva i daje snagu, ljubav i mir, da pravo činiš. Jedina promjena koju možeš očekivati je promjena u svom srcu, a nikako od drugih, a najmanje od ovih koje biraš i od kojih očekuješ promjene. Sve su to iluzije koje su nam nametnute kako bismo imali osjećaj da nešto mijenjamo. A ustvari, mi samo možemo promijeniti sebe i svoje poimanje svijeta. I to slušajući poruke koje nam Bog tako nesebično daje. Pa i taj tvoj krvni pritisak. On ne postoji, nikada nije bio ni visok ni nizak, oduvijek je bio onakav kakav si ti bio u svom odnosu sa Bogom. Ako je visok znači da si bio pun agresije prema sebi, prema Bogu, kada tu svoju agresiju dovedeš u normalu možda i ne bude bilo potrebno da dižeš ruke gore. Možda tek tada, svi mi, pa i ja isto kao i ti, dođemo u neku normalu bez ikakvih zahtjeva prema sebi i okolini.
Gleda me, blijedim pogledom, malo uplašen, nespokojan. Evo ga, misli se ponovo, sada imam i prosvjetitelja ispred sebe. A ja ga opet puštam da misli, kako već misli. Onaj nespokojan izraz na licu ga odaje. Gleda kako da se povuče, izađe iz ordinacije, zašto li je samo poslušao ženu da dođe kod ovog šarlatana, filozofa, prosvjetitelja ili šta li je već. Bolje da je otišao u kafanu pa da tamo pusti pritisku na volju da skače ili pada, kako već pritisak hoće, a ne da sluša ovog, ko zna kog. Šuti, vreba priliku da šmugne kroz vrata. Ustajem od stola, upućujem se prema vratima, otvaram ih. Evo, kažem, slobodno ti je, možeš ići, ne moraš ni platiti. Ono što sam imao ja ti rekoh pa ti vidi. Možda sutra dođeš sa drugim tegobama ako ove današnje ne riješiš sam.
Ustaje neodlučno, osjeća se nelagodno što čitam njegove namjere. Još jedno mu pitanje lebdi iznad glave, progovara: “Pa za koga si ti glasao, ti koji sve znaš, vidiš i čuješ. Reci ti meni, za koga si ti glasao?”
“Pa za naše, za koga bih glasao. Zar tu ima dileme. Ja uvijek glasam za naše.”
“Aha” – progovara – “a koji su to naši, pametnjakoviću?”
“Pa ovi koji donose promjene” – odgovaram.
“Znači, oni za koje sam ja glasao” – upada protupitanjem.
“Ne, oni što donose promjene, nisu na listama za glasanje. Oni donose promjene kroz ljubav koju nose u sebi, prema Bogu, prema svojoj familiji, svojim prijateljima, svojim korijenima. I koji tako tiho i predano rade na promjenama, bez velike pompe i riječi, i koji su svjesni da je ono što rade jedini mogući put, put koji su oni sami izabrali bez potrebe da ih drugi biraju za taj put.”
