Sinoć sam kroz razgovor sa starom prijateljicom, zapravo kolegicom sa fakulteta, o gramatici i knjigama , usput bio obaviješten da moj pređašnji tekst „Nebo“ sa svim svojim kvalitetama ima i gramatičku , jednu a možda i više grešaka. Moja prijateljica nije bila sigurna koja je to greška , mislila ja da je to korišćenje slova ”č” ili ”ć”. Ja sam bio uvjeren da je greška bila u tipkanju teksta iako nisam osporavao komentar svoje dugogodišnje prijateljice. Završila je Prvu sarajevsku gimnaziju, kod njih je na časovima jezika gramatika bila kao užina , išla u isti razred sa Jergovićem, tako da njen kredibilitet što se tiče gramatike i književnosti nije uopšte upitan. U Prvoj gimnaziji je nekako bilo, pod obavezno, da se neke stvari moraju znati. Recimo pisanje pisma, molbe i takve formalne stvari. Sve su to oni učili i naučili…
A ja sam spakovao tu dobronamjernu opasku prijateljice negdje u fioku svoje podsvijesti i izašao van, u grad. Stokholm je predivan u ljetnim mjesecima i noći su prelijepe. Svijetle i neobične. Idealne za fotografiju…
No onaj crv o gramatičkoj grešci je radio svoje tako da kada sam se vratio iz grada prvo što sam uradio- pa otvorio tekst, naravno. Prošao sam kroz svako ”č” i ”ć” u tekstu i nisam naišao na grešku. Onda sam krenuo od početka sa čitanjem teksta i našao jednu grešku, koju normalno sada ne mogu da vam saopštim. Greška bi otprilike bila kao kada biste na engleskom jeziku umjesto ”Boy” napisali ”Boj”. Normalno , ja sam se sinoć ušunjao u tekst, popravio šta se trebalo popraviti i izašao iz teksta. Valjda me niko nije primjetio dok sam to radio. Šalu na stranu ali u svom pisanju se trudim da ne pravim greške. Kada sam za svoju drugu knjigu poslao rukopis lektoru na korekcije, dobio sam rukopis nakon nekoliko dana. Korigovani tekst je izgledao sasvim dobro. Veoma malo gramatičkih grešaka je bilo markirano i jedan pasus, onaj gdje se pominje Hamlet, je promijenjen od strane lektora. Međutim u tekstu je veoma često markirana jedna forma i prepravljena u drugi oblik. Riječ je naime o upotrebi infinitiva koji ja lićno ne koristim. Da pojasnim , u obliku formiranja rečenice , Ja želim da uradim nešto, treba koristiti oblik – Ja želim uraditi nešto.Ili hoću da putujem na more, treba napisati – hoću putovati na more. Da se razumijemo, i jedan i drugi oblik su ispravni. Ali razlika je u tome što je oblik koji ja obično koristim, bez upotrebe infinitiva, zapravo gramatički ispravan u srpskom jeziku dok je u bosanskom jeziku ta forma ispravna koristeći upravo infinitiv koji ja ne koristim. I pošto je cijeli tekst knjige bio markiran na svakom mjestu gdje nisam koristio bosansku verziju ja sam , još uvijek neupućen u gramatičke vratolomije dva jezika, upitao lektoricu , da li je oblik koji koristim pogrešan a onda mi je ona blagonaklono dala referencu za gramatiku bosanskog jezika , gdje je taj problem objašnjen. Meni je nakon toga laknulo jer mi se u trenutku pojavila sumnja u svoje znanje gramatike. Doduše bosanska gramatika je napisana mnogo godina nakon mog završetka školovanja pa onda nije ni čudo što sam se našao u određenom smislu u vakumu neupućenosti. Prošli mjesec sam se našao , ovdje u Stokholmu, sa svojim starijim poznanikom koji malo više piše od mene i koji ima svoj književni izraz pa rekao bih i dikciju sarajevskog govora za razliku od mene koji uvijek pomalo vuče na čaršijsku verziju istog. I tako sam i njemu napomenuo tu razliku u gramatici dva jezika. On je nonšalantno odgovorio kako on piše srpsko-hrvatskim jezikom i kako mu je draža forma glagola koristeći infinitiv. Kao zaključak, želim samo da napomenem da ovo što sam napisao je srpska verzija za razliku od bosanske koja bi glasila, želim samo napomenuti. Eto da znate…
E ovdje ću napraviti malu stanku, jer sav ovaj uvod je još od početka skrenuo sa glavne teme teksta koji sam namislio večeras napisati. A kao što vidite po naslovu , tema teksta su zapravo ruke. Izgleda da sam umjesto na jug, krenuo sa ovim početkom na sasvim suprotnu stranu- na sjever, iako mi nije bila namjera. A to me dovodi do još jedne digresije. Tamo negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka, jedan naš poznati novinar, publicista i književnik je radio za Tanjug. Poslali su ga u neku afričku zemlju da izvještava o sukobu dvije zaraćene strane, da li u Zambiji, Zimbabveu to mi nije poznato. Ono što mi je poznato je to da je on umjesto kod nazovimo ih crveni u tom sukobu , prema uputama svojih šefova, završio kod plavih i izvještavao o sukobu sa pogrešne strane. Znam da je to bio velik skandal a sve to mi je pričao čovjek koji je sa dotičnim dopisnikom igrao šah u slobodno vrijeme , negdje u Tanzaniji. E pa tako mi se čini da sam i ja još od onog razgovora sa svojom kolegicom dobro skrenuo sa ovim tekstom. Ali oprostit ćete mi vi. Znam ja vas dobro. Blagonakloni, dobrodušni i uvijek spremni za oprost.
Znači ruke…
Možda i postoji tekst sa istim nazivom, čini mi se u drugoj knjizi, pa neka ovo bude Ruke 2. Kao što recimo grupa Oktobar 1864 ima dvije različite pjesme, Senke i Senke 2 na dva različita albuma…
Kada pogledate čovjeka u lice , u oči , vi možete mnogo detalja da vidite, uhvatite, razumijete. Rekoh da oči imaju nekada nedokučivu dubinu. Ali ruke, šta one govore o čovjeku, nekoj osobi. Da li nam nešto ruke, dlanovi i šake otkrivaju o nekome?
Vjerovatno da, no nije to misao koja mi se provlači negdje ispod ovog plavetnila iznad Stokholma. Niti mi je anatomija ruke na pameti. A i slabo stojim sa medicinskim izrazima. Trebao bih enciklopediju- medicinsku da bih se upustio u te vode. Ali druga mi je namjera. Postoje te ruke, koje kada vidite osjetite privlaćnost prema njima , kao da vas neki magnet privlači a vi ne znate šta je to. Neki će reći , lijepe ruke, oblik. Njegovane ruke. Možda , ali nije to. Mogu ruke biti i lijepe ali odbojne. Čak estetski dovedene do savršenstva ali još uvijek odbojne. A onda isto tako može se reći da energija koju ruke zrače daju privlačnost, što je donekle tačno. Recimo kao oči koje zrače pozitivnom energijom i dobrotom. Ili cijelo ljudsko biće koje odašilja energiju. Ali onda bi rekli i za radijator koji daje toplotnu energiju kako je privlačan, znači ne može se reći da je baš to što privlači energija u potpunosti. A isto tako bi bilo nesuvislo reći da se ljudi mogu zaljubiti u ruke. Ljudi se zaljubljuju, vrag bi ga znao zbog čega, ali obično zbog nečijeg pogleda, očiju, stasa , glasa… No kada sve to zaljubljivanje prođe, ljudi trebaju pogledati u ruke osobe u koju su još zaljubljeni ili je vole, ili su bili zaljubljeni. I odgovor će im se prikazati , jasan i nedvosmislen. Nisu ruke privlačne zato što ih je Mikelanđelo vajao, zapravo te ruke izvajane nisu ni žive i bilo bi suludo zaljubljivati se u kip i njegovu ljepotu. Zar ne?
Ali ruke , žive , koje zrače ljubavi i koje su uvijek spremne dati i daju ljubav su pokazatelj privlačnosti. I onog trenutka kada zaljubljenost ili ljubav prema nekome prestaje da biva prisutna , treba zagledati u ruke, dlanove i šake osobe i odgovor će biti jedini moguć i tačan. Ako postoji privlačnost prema nečijim rukama tada je ljubav , zaljubljenost i radost s tom osobom još uvijek tu. A ako ne postoji privlačnosti prema rukama, dlanovima i šakama onda tu i ljubav prestaje. Pogledajte samo kako gledate na ruke svoje majke, ili djece ili osoba prema kojima je ljubav neupitna. I znat ćete otkud Ruke 2 ispred vas ovo veče.
Ova misao je lebdjela već neko vrijeme u ovim bijelim noćima na sjeveru i evo večeras nalazi svoj put van.
Komentari