Ponekad, kada snijeg zabijeli , odletim na neka mjesta , daleko od mog prebivališta, ne zato što ne želim da budem prisutan tu gdje sam , nego što me ta bjelina asocira na neke drage osobe. Snijeg oduvijek , u meni, budi osjećaj mira i neopisive sreće iako nisam siguran otkud taj osjećaj dolazi kada dobro znam da je vani hladno i da zima nije prijatna tijelu mom. Može biti da osjećaj dolazi od same spoznaje da se uvijek na kraju vraćam na mjesta puna topline i sigurnosti.
Jedne snježne, zimske večeri, tamo negdje 86-te, prolazio sam pored slastičarne Oloman. Iz pravca Parkuše brzim hodom stizala su mi u susret dvojica kolega sa fakulteta. Glasni, živo gestikulirajući grabili su Titovom. Zastadoh da ih sačekam , a njih dvojica onako u hodu , dobaciše kratko:
„ Hajde sa nama!“
Nisam puno razmišljao, samo se okrenuh i nastavih sa njima , nazad.
„ Gdje ste se uputili? Čemu frka-trka?“ zapitah.
„ Vidjet ćeš.“kratko dobaciše i nastaviše brzim hodom.
Nisam imao druge nego da ih slijedim. Bane mi diskretno reče,
„Vodimo te na jedno specijalno mjesto.“
Mislim se , kakvo je to specijalno mjesto , u 7 sati navečer. Vjerovatno Bane nešto izmišlja kao što ima običaj.
„Ne sekiraj se, bit će hrane i pića. Puno poznatih faca. Samo nas čekaju.“dodaje on s malom dozom ironije, primjećujući nevjericu u mom pogledu. Gledam u Nevena, drugog kolegu, ne bi li od njega saznao u koju smo se misiju uputili. A on primjetivši moj pogled kratko reče:
„ Zuko Džumhur ima izložbu u galeriji Roman Petrović. Bit će i zakuska i neki program.“
Kod Narodne banke pređosmo ulicu i uputismo se prema pozorištu. Skrenusmo brzim hodom u prolaz koji je vodio ka ulazu u galeriju. Stigosmo pred zatvorena vrata.
„ Jesi ti siguran da je večeras izložba?“ obraća se Bane Nevenu. Stoje jedan naspram drugog kao revolveraši pred obračun. Neven ga gleda odmahujući glavom, uvijek spreman na Banetove nesuvisle komentare i povuće vrata od ulaza prema sebi. Pred nama se ukaza prizor koji nas nađe zatečene. Na samom ulazu je stajalo dvadesetak ljudi, tiskajući se. Neki od njih se zateturaše nazad kako izgubiše oslonac u vratima koja su ih držala unutra. Izgledalo je kao da ćemo morati odustati od posjete izložbi. Međutim Bane preuze stvar u svoje ruke i svojim baritonom koji bi i mrtve probudio obrati se onima na ulazu.
„ De ba, pomaknite se da uđemo. Hajde , samo nas je trojica. “
Uskomešaše se ovi na ulazu, ne bi da nas propuste ali duboki glas mog druga ih pokoloeba. Ne vide ga ali onaj glas ih dovodi u dilemu. Napraviše mali prolaz između i nas trojica počesmo kao klin da prodiremo u galeriju. Bane krči put naprijed, okrečući se i namigujući nam. Mene smijeh obuzima.
„ Jarane ba, hajde malo. Nije ti ovo dedovina. Ima nas još, koji hoćemo da uđemo.“
Negoduju ovi ispred nas. Komešanje nastaje. Neko iz gomile dobaci:
„ E baš ste našli kada ćete da se pojavite!“
„ Došli bi mi pajdo i ranije, ali gužva u saobraćaju. Znaš kako je.“ne ostaje mu Bane dužan.
Napredujemo polako ali sigurno, kao u američkom fudbalu. Zid ispred nas a mi se bez lopte probijamo. Bane i ja u crvenim mont jaknama a Neven iza nas. Nailazimo na neku gospođu odjevenu u večernju haljinu i bundu.
„Izvinite gospođo, ako možemo da nekako prođemo. Bili bi vam zahvalni.“u hodu moj kolega mijenja ton svog obraćanja.
Gospođa se pomjera.
„Hvala vam!“
Već u sljedećem trenutku nagazi nekog mladića koji je stajao do gospođe.
„ Jarane, izvini svega ti, nije namjerno.“ispričava se i nastavlja svoj pohod.
Traje taj proboj kroz živi zid. Najzad, Bane prolazi zadnju prepreku i nas dvojica se probismo ispred a Neven odmah tu do nas. Na dva-tri metra ispred na slobodnom prostoru, stoje Zuko Džumhur i jedan visok čovjek u odijelu sa leptir mašnom. Izgleda da smo prekinuli uvodnu zdravicu za goste. Svi gledaju u našem pravcu. Nije im jasno svo to komešanje u publici kod ulaza. Napokon stajemo ispred u prvom redu, oči u oči , sa Zukom. On nas gleda svojim prepoznatljivim pogledom. Mene smijeh drži još od trenutka kada je Neven povukao vrata. Bane se suzdržava da ne progovori. Sve oči su uperene u nas sa malom dozom prijekora. Tišina zavladala. Gosti dotjerani kao da su na nekom balu. Većernje haljine, toalete. Skupa odijela. Svi nekako zvanični , uštogljeni. Kao da ih kamera snima, tako okupljene za neki žurnal. A mi kao neki mladi probisvjeti , stojimo između ovih na ulazu i njih tamo koji stoje iza domaćina. Jedino je on , nekako opušten, posmatra nas pogledom koji sve opaža a ne osuđuje. Vjerovatno se pita odakle se pojavila ova rušilačka mladost . Očigledno je da ne pripadaju svijetu koji se tiska oko njega. Oni dolaze iz nekog sasvim drugog svijeta. Da ne dolaze iz Alhambre, tog čuvenog španskog dvorca sa prelijepim baštama u koje nas je vodio u svojim Hodoljubljima. Ma ne, nisu oni ni čuli za Alhambru a kamoli da su je vidjeli. Ali ipak iz nekog svijeta dolaze. Ovako glasni i nasmijani, nepredvidljivi i buntovni…
Čovjek do njega, zadužen za uvodnu zdravicu , nastavlja sa svojim prekinutim govorom, dotiče se djela i rada, životnog puta domaćina. A Zuko nas i dalje mjeri svojim crnim očima i prodornim pogledom, ne obraćajući puno pažnje na hvalospjeve njemu upućene. Ovi likovi su mu interesantniji, o sebi ionako sve već zna. Možda ova dva lika budu dobra za neku novu karikaturu. Ovaj sa lenjinovkom na glavi bi mogao da bude neka nova tema, kao ona karikatura Staljin u Marksovom kabinetu iz pedesetih godina koja je obišla cio svijet. I ovaj do njega što galami i usta ne zatvara bi mogao biti interesantan karakter. Doduše oni su neki anonimusi ali eto jedan ne prestaje da priča a drugi ne prestaje da se smije. Koji tandem. U koje li kafane oni zalaze? Ko li ih natjera da dođu na otvaranje izložbe?
A i ja gledam našeg domaćina, prvi put ga vidim i srećem uživo. Prepoznajem to lice, sjećam se njegovog specifičnog govora. I pogleda koji se ne zaboravlja. Sjećam se i te epizode Hodoljublja, kada nas je vodio u Alhambru. Možda je tom emisijom nagnao mog brata da posjeti Alhambru početkom osamdesetih na putu kroz Španiju. Ne zna, da moja majka nosi kožni novčanik sa motivom bašte iz Alhambre. Šta nas još povezuje, Herceg Novi? Mimoze u februaru. Moje misli prekida konobar koji se pojavljuje ispred nas. Bane ga zaustavlja.
„Jarane, gdje ti se žuri. De , daj da vidimo . čega sve tu ima.“
Uze jedno malo parče sa francuskim hljebom , šunkom i sirom. Konobar krenu dalje, a moj drug potegnu još jedno parče i doda:
„Malo češće proleti ti ovuda. Nije ti ovo loše. Kakvi su ti ovi sa maslinama? Jesu očišćene? Nemoj da zub polomim na koštice.“
Konobar sliježe ramenima.
„Ne znam.“ulljudno se obraća Banetu.
„Hajde dok nisu otišli da probam ovaj sa maslinama. Ko zna hoće li ih biti dok se vratiš.“ I uze još jedan sendvič.
Uzesmo i piće sa drugog poslužavnika. Naš domaćin je stajao preko puta u razgovoru sa nekim gostima još uvijek promatrajući našu neobuzdanu mladost i mog druga kako se časti.
„ Jesi vidio , cijelo vrijeme kako uletismo , nije Zuko skido pogleda sa nas. Garant je pomislio koji su ovi delegati?“ dodaje Bane šaljivim tonom.
„ Baš mi je čudno što nas je gledao cijelo vrijeme.“odgovaram i nastavljam:
„Prekinuli otvaranje izložbe, uvodni govor. Bili glasniji od sviju u galeriji. Navalili na jelo i piće ko da nismo godinu dana ništa jeli…“
Moj drug me prekida sa novom opaskom:
„ A i jesmo se sredili, vidi sva raja odijela i kravate a mi ko pankeri. Ja još ovu torbu sa sveskama sa predavanja nosim.“ i ja tek tada primjetih kožnu tašnu koju je nosio ispod miške i smijeh me još jači obuze.
Krenusmo u obilazak galerije. U prolazu se pogledasmo još jednom sa Zukom i tu negdje smo se i oprostili nijemim pogledom. A on je ostao u razgovoru sa mnogim onim koji su htjeli da mu se obrate.
