Došlo je to neko novo vrijeme, za kojim smo, još skoro do jučer , čeznuli. Pa gledam ljude oko sebe, promatram da li još uvijek ta čežnja izbija iz njihovih očiju. Nema čežnje u očima ljudi koje srećem. Postoji jedna velika praznina, strah i nespokoj.
Budućnost obično donosi promjene, nekad male a nekad velike, za neke ljude nepremostive pa se oni jednostavno predaju, kažu da im je svega dosta i negdje tu počnu da se gube ako ne i skroz , izgube. I ja sam ponekad u tom timu koji djeluje izgubljeno, doduše ja se nikad ne predajem. Ja bih u neko prošlo vrijeme bio idealan lik za recimo, Gestapo. Ja se ne bih predavao, oni ne bi popuštali, ja bih se naoko možda i predao, da napravim malu pauzu a onda bih opet nastavio po svome. I vjerujte mi ne bih se predao, ostavio bih to Gestapu, tu predaju, jer mene ne pokreće sila i strah, nego nešto sasvim drugo, neki inat potaknut sjemenom ljubavi odavno posejanim.
Otkud u ovome svijetu ovoliko ludosti. Ovo ludilo u koje smo zapali je stanje ljudske duše koja je pobjesnila, otpustila se sa lanca pa luta svijetom tražeći krivca , žrtve, sve ono što joj nije po volji. Strah me tog susreta bijesne duše sa Bogom. Jer volja bilo čija, pa i ta pobješnjela u susretu sa Božjom voljom je gubitnik. Neće to biti nimalo prijatan susret. Taj susret će da umiri i one najbjesnije. Samo to može da bude bolno. Toga me je strah , tog poludjelog , raspojasanog , pomahnitalog ega koji leži u svima nama i koji suludo hrli u susret gore, na odavno zakazani sastanak. Da li je taj naš suludi ego svjestan tog susreta. Svega onoga što ga čeka pred vratima koja su još uvijek svima otvorena. Ego je postao zaposjednut nekom nemani , nekim zlom koje se širi kao kuga po cijelom svijetu.
Zato ja već odavno ne pratim vijesti, ni na TV-u niti na radiju. Prestravim se kad nekako usput napola uha čujem najnovije vijesti. Čudim se ljudima koji svakodnevno prate vijesti, još mi nije jasno da nisu uzeli ašov u ruke i počeli kopati rupu, neko svoje sklonište u kojem bi se osjećali sigurnim. Jer to nekako ispada logično da čovjek u tolikoj ludosti koja vlada među ljudskom vrstom još uvijek nije šmugnuo u neku rupu, da sačeka neko novo vrijeme. Vrijeme kada će se ljudi voljeti kao braća, kada će poštovati sebe a i druge, kada neće zavidjeti jedni drugima, kada neće biti konkurencija ni sebi a ni drugima. Kada neće biti bitno šta misle , šta rade, koji im je društveni status. Kada će ona ljubav koja u svima nama leži naći put da ispliva gore i da prevlada ovim svijetom. Ali nećemo doći do te ljubavi ako budemo kopali rupe, skloništa , svako za sebe. To je samo strah koji nema nikakve veze sa ljubavi. A strah, nespokoj i nemoć se javljaju kada se prate vijesti, slušaju kojekakva naklapanja pametnih a i onih koji to nisu.
Najveća ljudska tragedija leži u tome što se ljudi bave stvarima koje ih se ne tiču. Kada bi ta ljubav prevladala ljudi bi znali čemu treba da se okrenu, kako da žive, šta da rade, da budu sretni. Ovako lutamo, ko zna koliko nam je ostalo još vremena ne bi li našli put koji nas čeka. Čini mi se da nije puno vremena ostalo da sjašemo sa pomahnitalog konja ili da uzde uzmemo u svoje ruke i umirimo poludjelu zvijer. Veoma malo je vremena ostalo. To je bar očigledno. Pogledajte samo kako vrijeme brzo leti, kako se jedna godina pretvara u nešto kratko , imate osjećaj da bi mogli da igrate ćize blize sa one linije na početku godine do one na kraju. Toliko se vrijeme sabilo da to nekim ljudima izgleda bolno, pa kao što rekoh predaju se u toj trci sa vremenom koje neumitno odlazi. Kao da nam je ostavljen pješčani sat na stolu pa gledamo one zadnje tračke pijeska kako se gube , nestaju i pitamo se koliko je još zapravo vremena ostalo da se napokon okrenemo ljubavi i završimo ciklus ludosti koji vlada ovim svijetom.
Svako to zrno pijeska koje nestaje na dnu pješčanog sata je svima nama opomena da ništa nije vječno, da sve ima svoj rok trajanja, da je ljudski život samo stepenica jedna, ka vječnosti kojoj svi mi pripadamo. I što smo više okrenuti ludosti ta zrna pijeska nestaju brže , gube se a i mi sa njima.
