Gdje je moj dom? Pitam se ponekad. Da li je Bosna i Sarajevo, Kanada i Windsor ili Švedska i Stokholm ? Ja se osjećam svugdje pomalo kao kući. Zapravo preciznije bi bilo reći da se nigdje ne osjećam kao stranac. To je nekako najbliže istini…

  Bio sam u Kanadi nakon četiri godine. Nekome bi izgledalo kao da je puno vremena prošlo i kao da se puno toga promijenilo. A meni je bilo kao da sam samo nekoliko dana proveo van grada i kao da sam opet tu. Ulice Windsora su mi bile poznate, dok sam vozeći iz Toronta, ulazio u grad u kasnim noćnim satima. Uopšte nisam osjećao taj dugi vremenski period odsustva i izgledalo mi je kao da sam cijelo vrijeme bio tu.

  Prvo jutro pojavio sam se u odjelu za izdavanje vozačkih dozvola. Moja stara kanadska vozačka, je istekla prije tri godine. U međuvremenu sam položio u Švedskoj svoj treći vozački ispit, tako da tehnički gledano imam tri vozačke dozvole. Službenik na šalteru me je ljubazno dočekao, pogledao staru dozvolu i primjetio da moram da predam zahtjev za izdavanje nove dozvole. Usput je dodao da moram da uradim test za vid kako bi mi izdali novu dozvolu. U mislima sam već vrtio film koliko će mi trebati vremena da završim taj test i kako ću morati da zakažem pregled kod očnog ljekara i ponovo, sa rezultatima od očnog ljekara, vratiti se i podnijeti zahtjev za vozačku dozvolu. U tom razmišljanju me prekinu službenik i reče, pogledaj kroz ovu spravu koja je stajala na šalteru i pročitaj brojeve i slova koja vidiš. Tek tada sam primjetio binokular koji je stajao na pultu. Približih se, pogledah kroz spravu koja je ličila na statični dvogled, pročitah brojeve i slova što se ukazaše. Službenik nastavi sa instrukcijama, na kojoj strani vidiš da svjetlo sija, i u tom trenutku svjetlost poče da bljeska čas na lijevoj čas na desnoj strani, ja par puta rekoh, lijevo-desno, desno- lijevo. U redu je, završi on sa uputstvima, prošao si test za vid. Dade mi neku vlažnu maramicu, obriši taj binokular, reče. Ja obrisah. Hajde još da te uslikam , doda na kraju. Namjestih se, okinu jednom blic. On pogleda da li je fotografija u redu. Otkuca cijenu koju treba da platim i izdade mi privremenu vozačku dozvolu. Izađoh vani ne ostavši unutra više od desetak minuta.  Manje vremena sam proveo u odjelu nego što bih recimo proveo u Starbucksu čekajući da naručim i dobijem kafu. U povjerenju, ja i ne pijem kafu u Starbucksu. Prvo što kafa i nije nešto, drugo što je sve skuplje nego bilo gdje a treće što su nekada davno, dok sam još živio u Kanadi , uveli crnu listu za neke internet stranice koje se nisu mogle čitati u Starbucksu. A na toj listi je bilo i par stranica koje pratim i čitam. Pitam se da li je ta cenzura kršenje slobode ali nebitno je da li je ili nije. Ja zaobilazim Starbucks već više od desetak godina. Ali zato volim Tim Hortons (najpoznatiji kanadski coffee shop) U jednom od njih jedno jutro su me dočekala poznata lica zaposlenih. Ugledavši me , rekoše, dugo te nije bilo. A ja rekoh, da, četiri godine. I onda kroz priču ,ukratko, im pojasnih gdje sam i šta radim…

 Jedna interesantna promjena otkako sam otišao iz Kanade je u ljudima, nepoznatim, koje sam sretao u gradu dok sam šetao. Svaki od tih nepoznatih ljudi koje sam sretao u dugim šetnjama se, ne znam kako i zašto, pozdravljao. Bilo da sam izlazio iz kola na parkingu na ulici ili sam šetao ulicom u kojoj moja majka živi.

A ta ulica, Victoria Avenue, je bila moja dugogodišnja prijateljica. Proteže se od rijeke Detroit i vodi na jug prema Jackson parku, dužine  negdje oko 2-3 km, idealna za šetnju, sa drvoredom na obje strane ulice. Čak i zimi kada bi se temperatura znala spustiti ispod minus dvadeset stepeni , bila je nekako u zaleđini i pružala zaštitu od jake kanadske zime u mojim dugim šetnjama.

No, ovaj maj je bio sunčan i mirisao je nekim lijepim mirisima. U snovima moja duša je putovala ko zna gdje, svjesna da je na tren došla u to sjeverno američko podneblje i da je čekaju još mnoga putovanja i susreti. Možda je na nekom nivou duša bila mnogo aktivnija nego što sam to bio ja. Radila je neumorno. Čak i dok sam spavao…

A na javi je ta promjena u ljudima bila dominantna. Neka mekoća se pojavila u odnosu između ljudi i to me na neki način fasciniralo.

 Jedno jutro sam krenuo u kancelariju firme sa kojom poslovno sarađujem. Kao znak pažnje u Kanadi je običaj da se kupe krofne i kafa za sve zaposlene. I uputili su me na novo otvorenu prodavnicu krofni. Pojavio sam se ujutro malo prije devet sati u prodavnici. Bilo je nekoliko zaposlenih unutra. Vadili su gotove krofne iz pećnice. Međutim djevojka koja je radila kao prodavačica mi samo dobaci da otvaraju tek u deset sati i da me ne može uslužiti. Sa osmijehom na licu i šaljivim tonom rekoh joj,  znate , dolazim iz Švedske samo zbog vaših krofni i vi mi kažete da me ne možete uslužiti. To je bilo dovoljno da se okrene i da me isprati sa par kutija do vrha ispunjenih raznim vrstama krofni.

Da, na neki misteriozan način ljudi su postali solidarni među sobom. Kao da je u mom odsustvu , za ove četiri godine,  u nekom smislu duša kod mnogih ljudi postala budna i životnija bez obzira na sva dešavanja u svijetu. Odatle, između ostalog,  pojavila se i radost u mojoj duši isto kao što se u snovima duša radovala što je prisutna na nekim drugim meridijanima daleko od Kanade , negdje na brdovitom Balkanu.

 Ono subotnje jutro kada sam se pojavio nazad u Stokholmu je na neki magičan način oslikavalo i moju pripadnost mjestu gdje sada živim , čineći me svjesnim da ma gdje da sam tu je i moj dom.