Na današnji dan, 26. juna 1980.  izašao je prvi album grupe Azra.  Tih dana kada se album pojavio , nas šestoro drugova iz gimnazije spremali smo se za prvo samostalno ljetovanje bez roditelja. Kupovale su se karte za Olimpik voz od Sarajeva do Ploča i vršile zadnje pripreme za naš put u Baške Vode. Krenuli smo put juga sa nove željezničke stanice u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak, 30. juna.

   Album Azre nije bio ni na vidiku dok smo hitali vozom ka destinaciji. U vozu, sa kasetofona su dopirali sasvim drugačiji zvuci i slušala se neka drugačija muzika. Kroz misli nam je provejavao koncert Led Zeppelin-a koji je održan istog dana 26. juna u Beču  i našem maštarenju o putu na koncert koji je ostao  samo daleka i neostvarena želja.  Jadran je bio  mnogo realnija, primamljivija i ostvarljivija opcija. Na ljetovanju smo bili još uvijek daleko od Džonijevih stihova koji su tražili svoj put vani i koji su nas čekali negdje na putu naše mladosti…

   Ljetovanje je prošlo, ostalo u srcima i sjećanju kao važan korak u našem osamostaljivanju. Vratili smo se u Sarajevo polovinom jula. Na polici sa pločama u sobi me je čekala ploča na čijem je omotu pisalo Azra a koju je brat u mom odsustvu  kupio u Jugotonovoj prodavnici. Na prvi pogled ploča me nije zainteresovala, nekako je odudarala , bila svoja na neki čudan način. Nepoznata grupa sa imenom Azra je asocirala na nešto novo na šta ja, tog jula, još uvijek nisam bio spreman. Bio sam opijen Dnevnikom jedne ljubavi od Josipe Lisac i takvo  raspoloženje me je  držalo cijelo ljeto.  

  Došao je septembar i prvi dan škole. Krenuli smo u drugi razred gimnazije.  Tokom ljeta, u trenucima kada je brat puštao muziku,  ušle su mi u uho dvije- tri pjesme sa pomenutog albuma Azre. Gracija , nekako neobična, sa specifičnom dikcijom Džonija a onda i Teško vrijeme i Obrati pažnju na poslednju stvar. Jablan je već bio poznat jer se pojavio i na albumu Parnog Valjka godinu dana ranije. Još nisam imao bilo kakav stav o muzici Azre. Bila je sasvim drugačija od svega onoga što se slušalo do tada. Totalan zaokret u muzici sa veoma sirovim zvukom gitare i glasom koji je odudarao od melodičnih glasova pjevača koje smo inače slušali.

  Prvog vikenda u septembru, to subotnje jutro dok sam ležeći u krevetu slušao radio i emisiju Primus i Top listu nadrealista, pojavila se , neočekivano za mene, najava koncerta grupe Azra , te večeri, 6. septembra u Domu mladih. U emisiji Primus je zadnjih pola sata bilo rezervisano za sva kulturna dešavanja u gradu. Običaj je bio da se pozovu članovi grupe u radio emisju i da se sa njima napravi kratak intervju i najava koncerta. U pozadini razgovora je išla Gracija i tada sam prvi put osjetio nešto što me privuklo muzici Azre. Pitao sam brata hoće li  na koncert a on potvrdno odgovori i u meni se pojavi maleni nagovještaj i želja da i ja idem na koncert.

 U toku dana , naše uže društvo iz gimnazije se okupilo na Ilidži. Hodali smo po parku , između hotela Srbije i Jadrana, oko fontane i do fijakera na početku aleje. Dan je bio sunčan , vedar. Mi smo obično tražili pogodno mjesto gdje bi mogli zapaliti cigaretu a da ne bi bili upadljivi ili da nas neko od starijih koji nas znaju, ne bi vidio. Jedno od takvih mjesta je bilo na uzvišenju pored hotela Jadran, na ulazu u Ljetnu pozornicu. U to vrijeme Ljetna pozornica je bila napuštena i nije se koristila. Zarasla u korov i zapuštena  pružala je idealno mjesto za one kojima je skriveni kutak trebao. Dole oko pozornice su stariji  imali svoje mjesto a mi smo koristili krovnu konstrukciju iznad ulaznih vrata sa koje se pružao pogled na sve strane, prema rijeci Željeznici i hotelu Terme kao i duboko u park prema hotelima Bosna i Srbija. Konstukcija je bila jedno veliko betonsko korito u obliku razvučenog slova U , dužine desetak metara a širine tri- četiri metra . Popeli bismo se gore , sunčali  se i igrali tadašnje popularne igre – asocijacije ili pantomime. S vremena na vrijeme  krišom bi pogledali preko oboda korita da vidimo da li se neko poznat pojavio u parku. Na nesreću po onoga ko bi se pojavio a koga smo znali , mi bi igrali jednu sasvim drugu igru, a to je igra prozivanja. Prazan park, nikoga na vidiku, osim naše žrtve i onda bi počelo prozivanje. Neki likovi su znali da zastanu pa da se okreću u mjestu, zagledajući na sve strane ko ih to proziva dok bi se mi gore tresli od smijeha.Neki su se čak češali iza uha pitajući se da li im se to pričinjava ili ne. Prema nekima smo bili blagonakloni pa bi im se nakratko javili mahanjem da ih riješimo muka i dileme. I tako u igri i nadmudrivanju sa već pomenutim šetačima u parku  neko pomenu koncert Azre. Svi su nekako bili rezervisani i niko nije izrazio želju da ide na koncert. Ja sam već gubio nadu da ću naći društvo s kim bih išao na koncert a onda mi se Srđan obrati, hoćemo li? I to je bilo dovoljno. Odluka je pala. Ostali su nas gledali  kao avanturiste ,  već poznate po tome kako smo inicirali i  naše prvo samostalno ljetovanje u Baškim Vodama onda kada još niko nije vjerovao da bi nas roditelji mogli pustiti u tu avanturu.

  Pojavili smo se ispred Doma mladih  negdje prije osam sati naveče. Nije bila prevelika gužva na ulazu a i dvorana unutra je bila ne previše puna. Bilo je možda hiljadu posjetilaca. Mi nađosmo svoju kotu , ni preblizu bine ni previše daleko.  Iščekivali smo koncert od kojeg nismo znali šta da očekujemo. Nikava predznanja, nikakva iskustva pa ni očekivanja. Kako je to lijep osjećaj, a onda se sve na kraju otvori ispred i čovjek postane svjestan ljepote trenutka i biva sretan što je tu , na pravom mjestu kada to treba.

  Poslije svirke neke sarajevske predgrupe od petnaestak minuta na pozornicu su pomalo stidljivo sa dvije gitare i palicama za bubnjeve izašli, Branimir , Mišo i Boris.  Bili su prepoznatljivi sa fotografije na zadjnjoj strani albuma. Priključili su se na pojačala i počeli su sa svojim prepoznatljivim zvukom. Svirali su cijeli svoj repertoar , čak i pjesme sa budućeg troduplog albuma, Ravno do dna i duplog Sunčana strana ulice. Prašili su scenom puna dva sata, zvučali  kao da ih je desetoro na bini a ne samo trojica. Osjećala se ogromna količina energije koja je isijavala na sve strane. Balkan je također odsviran iako ta pjesma nije ni na jednom albumu i ona je obilježila nezaboravan koncert i na sebi svojstven način postala himna  mladosti osamdesetih.

 Na trenutak pomislim da se Azra nije pojavila u to vrijeme da kasnije ne bi bilo ni mnogih drugih bendova koji su obilježili osamdesete godine. Azra je bila grupa koja je probila led za mnoge muzičare u cijeloj Jugoslaviji. Ono po čemu su Džonijevi stihovi bili posebni je neposredan izraz koji je provejevao kroz svaku pjesmu. Svi likovi , situacije i pojave su u Azrinim stihovima bili živi, tu ispred nas kao na filmskom platnu. Bilo da se radilo o Mirni u Slučajnom susretu, Marini ili Ćeri u Pametnim i knjiškim ljudima. Svaka pjesma , svaki stih i svaki tekst je bio istinska životna priča  koja je oslikavala vrijeme u kojem su stvarane.

 Još uvijek kada slušam Filigranske pločnike ili Krivo srastanje osjetim dah tog vremena, osjetim otkucaje Zagreba, mirise  Jadrana ,nekih dalekih mjesta, Nepala i Irana, nekih vedrih i sunčanih dana iako je nebo bilo tmurno i mračno pa se i danas nekim čudom još uvijek nađem uvijek na Sunčanoj strani ulice.

 I zato ne  treba čitati neke savremenike i pametne i knjiške ljude tog doba, treba slušati Azru da bi se osjetilo to vrijeme. To je , po meni, najveći doprinos grupe Azra.