Maloprije sam stavio jedan tekst, pomalo istorijski, dio neke veće cjeline, pa sam shvatio da bi malo koga interesovalo to neko vrijeme od prije stotinu godina. Ubrzo sam ga  skinuo , kao neprimjeren za ovaj dan, iako je tekst, onako, rekao bih – obećavajući. Ali ima vremena za tu priču… Danas ljudi i nemaju previše vremena da čitaju pa da ne bih uzurpirao njihovo dragocjeno vrijeme evo idem sa jednim laganim tekstom. Pa ko pročita ove moje pošalice koje slijede dobro jest a ko ne pročita  možda bude imao više vremena za neke dubokoumnije i kvalitetnije stvari da odradi.

   Dakle laganica, veoma opuštajuća, slijedi…

   Moj dan uglavnom zavisi od boje kojom se prelije nebo onog trenutka kada se probudim. Nekada je to veoma rano, oko šest sati ujutro , ali veoma rijetko. Najčešće, negdje između osam i devet. I tada se obično pije prva jutarnja kafa koja, moram da priznam, je i jedina koju pijem u toku dana. Još od Sarajeva,   ostala mi je navika da kafu pijem sa kockom sitnog šećera, poznatom pod nazivom Dedo kocka. Za sve ove godine ta navika se nije promijenila i nekada mi je drago što je se nisam morao odreći. Znam da će mnogi reći kako je to jedna sasvim nezdrava navika , kafa, šećer – bijeli , itd itd. Ja im ne želim protivuriječiti, čak se i slažem sa njima – vjerovatno, ali ta kafa ,lićno meni, daje unutarnji mir. Jer u trenucima dok pijem kafu ja se ne bavim nikakvim ozbiljnim temama. Telefon i kompjuter su negdje na sasvim drugom mjestu. Radio za mene ne postoji. Samo nebo širom otvoreno u svojim različitim nijansama koje me svako jutro pozdravlja na sebi svojstven način. Znam da će oni oštroumni među vama reći , kako to da nebo može pozdravljati. Ni njima ne želim protivuriječiti, mogu samo da odgovorim  – ako obratite pažnju na sve signale koji dolaze sa neba možda se i vama ukaže pozdrav.  A eto ja osjetim te  pozdrave, signale  pa čak mi se čini ponekad i poneki mig. Ko bi ga znao , možda to sve uobražavam, počevši od  toga da mi kafa daje unutarnji mir pa do pozdrava sa neba.

 A nebo je ,ovo ljeto, prelijepo. Nekada imam osjećaj kao da nebo nikada do sada nije imalo sve te prelijepe nijanse boja  kao što je u ovim vremenima čiji smo sudionici. Kao kada bi ženu koju dugo promatrate uhvatili u djeliću sekunde pogledom i shvatili kako njena ljepota postaje zanosnija iz dana u dan. Tako i ja , još od djetinstva promatram nebo , i kako vrijeme prolazi postajem svjestan njegove neprolazne ljepote i svih signala koje nam nebo neprestano šalje.         Najtužnije nebo koje sam vidio je onog dana kada sam napuštao Sarajevo , aprila devedesetdruge. Promatrao sam teške oblake koji su se nadvili  iznad grada i znao sam da teška vremena dolaze. Iako sam po prirodi optimista čudio sam se optimizmu ljudi koji su vjerovali kako će sve to proći brzo i bezbolno.  Nebo iznad Sarajeva je slalo poruku tog proljeća jasnu i nedvosmislenu, trebalo je samo umijeti čitati ono što nam nebo ispisuje iznad glava. Ali skrenuh s ovom digresijom sa glavne teme ovog teksta, a to je nebo i njegove boje.  Ponekad se nasmijem ljudima koji pišu kao i ja i koji govore , kako oni unaprijed znaju, kako će izgledati zadnji pasus ili rečenica nekog teksta. Ja kada pišem ne znam ni kako će naredna rečenica da izgleda ili počne a kamoli tamo neka na kraju teksta ili ,možeš misliti, na kraju romana. Sada ja sve to malo preuveličavam, imam i ja neke planove i skice u glavi ali ipak volim tu neizvjesnost kada ne znam gdje i kad ću skenuti u svom pisanju. To se naziva spontanošću u pisanju a i inače u životnom stavu.

  I nebo je,  ovdje u Švedskoj , rekao bih,  na jedan izvjestan način spontano a možda i neizvjesno. Nikad se ne zna kako će dan početi a kako završiti. Dakle ako je nebo ujutro plavo , vedro i mirno sa Suncem koje mi prijatno miluje lice , svojim toplim zrakama,  dok pijem onu kafu sa  početka teksta, veoma je moguće da nakon nekih pola sata-sat, kada sam već zaokupljen drugim stvarima, osjetim malu promjenu u pritisku oko sebe. Pogledam kroz prozor vani i ugledam pokvašenu ulicu, mokre listove drveća i cvijeća sa kojih se cijedi voda od ljetnog pljuska. I to nadmudrivanje zna da traje cijeli dan. Ali isto tako i jutarnje nebo zna da bude prekriveno teškim sivim oblacima koje vjetar nosi nedajući kiši da se sruči na jednom mjestu nego onako , umjereno. Tamo valjda gdje treba i koliko treba. A onda se u trenu sunčeve zrake probiju kroz olovne oblake i nebo postane šareno, sa raznim nijansama boja  i oblacima koji izgledaju kao neke žive figure koje plove nebom. Na tren uputim pogled gore i usklađujem svoje dnevne planove u zavisnosti od aktivnosti koje vidim na nebu. Ako je nebo živo, puno iskričavosti i boja koje obećavaju onda se sve odlaže za neki drugi čas jer taj moment je ma koliko izgledao uvijek nanovo isti , otvor koji će se u svojoj ljepoti pojaviti samo jednom. Taj trenutak treba uhvatiti jer budi u nama ushićenje i radost života isto kao što recimo nečiji pogled , iskričav i zanosan zna u nama da probudi pregršt lijepih osjećaja. Jer i oči i nebo imaju tu dubinu iza koje mi ne znamo šta je, znamo da postoji ali nikad nismo načisto šta je. Možda je zapravo gore u dubini neba, iznad, nešto veoma slično onome u dubini naših očiju i pogleda…