Riblja čorba

    Zima na prelazu iz osamdesete u osamdesetprvu godinu , prošlog stoljeća,  nosila je u sebi različite mirise. Jedan od njih , upečatljiv i neizbrisiv iz sjećanja, bio je miris snijega. Od polovine novembra kada je  zabijelio po planinama oko Sarajeva a i u samom gradu pa do druge polovine marta naredne godine , snijeg se nije topio i njegov miris je lebdio iznad grada i bio prisutan svakodnevno. Uz sporadičnu sarajevsku maglu grad je izgledao odsječen od ostatka svijeta. Osim snijega i magle, počeli su i  drugačiji mirisi da provejavaju našim prostorima. Neki tamni oblaci su se mogli naslućivati na horizontu a oni su dolazili sa početkom ekonomske krize, redukcijama struje, nestašicama benzina, kafe a i političkim previranjima koja su započela demonstracijama na Kosovu marta osamdesetprve.

   A našoj mladosti sve je izgledalo bajkovito,  još uvijek je mir i spokoj vladao u nama i oko nas, a Balaševićevi stihovi:

„Jedino mi važno bilo da postanem levo krilo
Il’ centarfor školskog tima“

su se idealno uklapali u naš životni moto. Tih dana počeli  su da se pojavljuju i neki novi stihovi sa socijalnim temama, ponekad malo buntovni i provokativni, dvosmisleni. Nagovještavali su neko novo doba za koje još nismo bili sigurni šta donosi. Domaća muzika se veoma često slušala na raznim zabavama, po kafićima, pjevušila na dernecima uz gitaru i bila nezaobilazni segment našeg odrastanja.

   Na času našeg jezika, kada bi me profesorica prozvala da recitujem čuvenu narodnu pjesmu „ Hasanaginicu“,  krenuo bih sa onim stihom,

„ Šta se bijeli u gori zelenoj …“

i tu negdje, možda stih iza, počeo da zamuckujem, zastajkujem i jednostavno odustanem.

„ Sjedi, jedan!“  začuo bih neumoljiv glas profesorice koja je mašući glavom izražavala čuđenje kako jedno ogromno umjetničko djelo neko nije u stanju da nauči napamet i da ga sa zanosom izrecituje. I u tom svom čuđenju nastavljala bi nizom neizgovorenih misli…  Pa i sam Gete je preveo „Hasanaganicu“ na njemački jezik a ovaj tu sve nešto, tuc-muc. Zaključna ocjena iz našeg jezika u januaru, jedan. Nema se tu šta pričati.

A ja bih u dokonim trenucima, slušajući pjesmu sa ploče na gramofonu  „ Još jedan šugav dan“  od Riblje čorbe  , pamtio  stihove

„ …Bolje da slušam ploče, da ne napuštam stan...“

bez ikakvih problema.

      Zapitam se ponekad da li je bilo potrebno tražiti od učenika, od mladosti,  da napamet recituju bilo čiji stih; da ko papagaji ponavljaju jednu te istu liniju tekstova. Neupitna je vrijednost poezije , lirske i epske, ali pristup toj tematici je diskutabilan. Ako se ljubav ne probudi  kod nekoga za stihom i recitacijom ili bilo čim drugim, onda nikakve ocjene neće uticati na to da li če se neko posvetiti nečemu od srca i samim tim biti uspješan u onome što radi. Eto, ja na primjer, nikada, od početka školovanja pa do kraja gimnazije nisam bio u stanju da naučim ni jednu pjesmu napamet. Redao sam „pokere kečeva“ godinama da bi mi i najveći kockari pozavidili. A sada,  čak ni svoje tekstove ne pamtim a kamoli neku epsku stilsku figuru. Prije nekoliko godina jedan poznanik mi je u korespondenciji koju smo vodili ,onako uzgred , poslao citat kopiran iz nekog teksta , markiran žutom bojom, u emailu,ukazujući na izrečenu misao. Čitajući email došao sam do markiranog citata i letimično ga pročitao. U sebi rekoh, vidi; pa izustih psovku – svima poznatu, u trećem licu jednine muškog roda; što je ovo dobro napisano. I nastavih dalje  čitati tekst emaila dok nisam došao do kraja. Onda se vratih na podvučeni citat i polako počeh da iščitavam. U meni , griješnom kakav već jesam , se u trenu pojavi zavist. Da sam imao ogledalo ispred sebe vjerovatno bih primjetio kako mi lice postaje zeleno od jeda što je neko tako lijepo sročio i napisao misao , u svega dvije-tri rečenice. Još par puta preletih preko citata ne bih li našao neku grešku , aritmiju, nešto što bi umanjilo kvalitet izrečene misli. Nije mi uspijevalo. Svaka riječ je bila na svom mjestu i ništa se tu nije trebalo dodati, mijenjati ili uljepšavati. Prošlo je još par trenutaka dok na moje lijevo rame ne doleti spoznaja, šapučući mi na uho kako je taj citat preuzet iz jednog teksta moje prve knjige. Poluglasno rekoh, bez psovke, odakle mi je ovo došlo ?

  Vjerovatno da je nebrojeno puta slična misao prošla kroz glavu Bore Đorđevića kada bi napisao neki od svojih stihova. A napisao ih je puno, počev još od onih prelijepih nota i  rima u grupi Suncokret. Bora je bio istinski pjesnik, neskriveni talenat koji je osjećao i muziku i poeziju s onom pravom mjerom gdje nijedna nota niti stih nisu bili suvišni . S mirisom tih prepoznatljivih nota Riblja čorba se pojavila u Sarajevu , jednog vikenda u drugoj polovini februara osamdesetprve.  Dva koncerta zakazana  u Domu mladih su bila rasprodana iako je već u utorak nakon tog vikenda , u velikoj dvorani Skenderije bio koncert Bijelog dugmeta sa promocijom albuma „Doživjeti stotu“.

  Bili smo drugi razred gimnazije.  Stajali smo ,sa cigaretama u ustima, strpljivo na platou ispred Doma mladih te subotnje večeri. Ni snijeg ni led ni zima nije uticala na naše dobro raspoloženje. Red se polako kretao prema ulazu u dvoranu. Prođosmo pored redara i onda uz stepenice, desno,  do prepunog amfitetara dvorane. Gužva je bila neviđena, sav prostor oko amfiteatra je bio jedan neprobojni živi zid. Nekako nađosmo maleni prolaz u tom živom zidu  i probismo se unutra na glavni podij dvorane. Nas desetak gimnazijalaca u grupi dođosmo do sredine podijuma jer se dalje u prve redove nije moglo. Ni tu gdje smo stali nije bilo previše slobodnog prostora. Stješnjeni, znojavi, razdragani zbog ogromnog broja prisutnih ,vedrih, lica i koncerta koji smo iščekivali. Taj koncert je vjerovatno bio najposjećeniji u Domu mladih i prije i poslije i da rekordan broj posjetilaca nakon toga  nikada nije oboren. Drugi album Riblje čorbe „ Pokvarena mašta i prljave strasti“ samo  što je izašao i bio je vjerovatno jedan od  najslušanijih albuma širom Jugoslavije te zime uz albume Bijelog dugmeta, Azre, Filma, Parnog valjka i Prljavog kazališta.

 Riblja čorba je imala  izravan nastup na sceni. Prva pojava  Bore, Bajage, Vicka, Koje i Miše izgledala je kao  scena iz nekih filmova kada vam u susret galopiraju jahači; sve se oko i iza njih lomi, praši i talasa. Bez predaha. Od prve note pa do bisa. Uz raznobojne vizuelne efekte i razglas koji je samo potvrđivao fenomenalnu akustiku dvorane.  Publika je na prve taktove bukvalno pala u trans i do kraja koncerta ostala u tom stanju bez ikakvih stimulansa. Čak je u jednom trenutku uz taktove refrena pjesme  „Ostaću slobodan“  publika  uhvatila ritam muzike i svojim pokretima i skakanjem izazivala vibracije  koje su se prenosile na cijelu betonsku ploču podijuma. Osjetilo se osciliranje  u talasima i osjećaj ljuljanja pod nogama je bio kao da je zemljotres.  Srećom da oscilacije konstrukcije nisu  ušle u rezonancu sa ritmom pjesme i pokretima publike pa je izbjegnuta katastrofa. Muzika je to veče pogađala neku tačku u predjelu solarnog pleksusa da je bilo nemoguće oduprijeti se podražaju za skakanjem i otpuštanjem svih kočnica, a publika je raširenih ruku prihvatila goste iz Beograda . Čak su i neka lica koja su uvijek djelovala ozbiljno u običnom životu nakon koncerta poprimila blaže crte, neki sjaj u očima i radost u pokretima. Nešto se  jednostavno te noći  oslobodilo.

  Već naredne godine Riblja čorba je održala koncert u velikoj sali Skenderije na promociji albuma „ Mrtva priroda“. Dom mladih nije više mogao da primi sve one koji su željeli da vide jednu od najpopularnijih grupa u Jugoslaviji. To vrijeme je nosilo bezbroj različitih mirisa koji su se širili Balkanom. Svaki od njih je nosio osobenost mjesta, grada i podneblja gdje bi se pojavio. Osim snježnog Sarajeva bili su tu mirisi Zagreba koji su bili prepoznatljivi u Štulićevim tekstovima kao i onim od Jasenka Houre i Jure Stublića. A onda opet Beogradom je duvala košava koja je bila obilježena tekstovima Bore Đorđevića. Na Jadranu su se svi ti mirisi i tonovi preljevali u različit spektar boja u noćima pored mora kada bi se na plaži , uz gitaru, pjevale pjesme svima poznate. Čak bi i slijepa osoba kada bi se pojavila u nekom od tih gradova, u nekom drugom podneblju,  po mirisu mogla da zaključi, bez imalo dvojbe,  gdje je. Na autoputu „Bratstva i jedinstva“ pojavila se stidljivo , obećavala i nažalost ostala nedorečena  neka zajednička nit između dva grada, Zagreba i Beograda, sa koncertima Azre u Beogradu i koncertima Riblje čorbe u Zagrebu. Nikada kao tada ta dva grada nisu bila bliska , oscilirala na nekoj sličnoj frekvenciji , povezani muzikom, umjetnošću. Sad , nakon svih ovih godina, je očigledno da  ta rezonanca dva grada nije imala svijetlu budućnost jer su se neke mnogo jače sile uplele i neutralisale mirise koji su se širili pozitivnim vibracijama muzike koja je stvarana tih godina.  

    U septembru osamdesetprve sletio sam sa roditeljima na aerodrom Surčin u Beogradu. Vraćali smo se kući ,u Sarajevo, sa  odmora u Kanadi. Let od Toronta preko Zagreba do Beograda je kasnio pa smo to kišno popodne propustili let za Sarajevo. Bili smo primorani da to veče vozom putujemo kući. Ostavili smo prtljag na željezničkoj stanici i krenuli Balkanskom ulicom na večeru. Dok smo večerali u jednom restoranu pojavili su se prodavci cvijeća koji su između ostalog prodavali i kip preminulog predsjednika države – Tita. Meni je to sve izgledalo pomalo čudno. Kipovi su bili tipični kič i meni nije bilo jasno kako je neko dozvolio da se tako nešto prodaje slobodno. Još uvijek smo bili , politički , na nekom putu gdje se ime Tita nije smjelo pominjati u negativnom kontekstu. Tad sam primjetio ,  jedva vidljivu , malenu  klicu kako se pojavljuje iz tla pripremanog za nešto mnogo veće od onog što je naša percepcija mogla u to vrijeme da spozna. Nešto što je nekoliko godina kasnije vjerovatno uticalo na pojavu pjesme „ Al Kapone“.

   Sa jakom cenzurom koja je pazila na sve što se objavljuje , sada je jasno da su Borini stihovi pjesme „Al Kapone“ i Štulićevi „Tko to tamo pjeva“ odobreni od nekih struktura sa jasnim političkim ciljem, a tim činom neko je preko noći uzeo pod svoje sve one koji su stvarali muziku i padali u oči svojom buntovnošću i talentom i bili podobni za tuđe političke ciljeve, bez obzira na to da li su umjetnici  bili svjesni toga ili ne. To  nije ni dobro ni loše, to je jednostavno prirodan proces koji je bio neminovan. Jer niko od nas, ko hoda ovom Zemljom, nije idealan i bezgriješan i niko od nas ne bi trebao stvarati sebi idola, bilo u politici, umjetnosti ili sportu. Doduše postoji još nešto veoma bitno i nezaobilazno…

   U Islamu postoji  jedan  lijep običaj kada se na dženazi pokojniku sve halali, i materijalni i svi ostali dugovi. To nije neka metafora, to nije neka religijska dogma niti bi trebala biti samo forma. Jer postoji ogroman razlog  da se oni, čije su duše napustile ovaj svijet ostave na miru i da se ne  ističu  njihove mane i grijesi. Jer tamo, u drugim svijetovima , u kojima su već njihove duše , one ne mogu da se brane od naših loših misli i riječi.  Vjerovatno zato bi trebali da pamtimo one koji odu u onom najljepšem svijetlu a sve ono što je možda bilo ili nije- ružno da se halali , oprosti. Naše duše koje još bivaju prisutne u ovom svijetu, jednim dijelom,  preuzimaju karmu svih onih koji su otišli a kojima nismo mogli ili nismo htjeli oprostiti.

Ako ne mogu neku lijepu riječ kazati o nekome onda ću radije šutjeti i slušati samo muziku…