Napokon je stiglo proljeće. Pomalo stidljivo , tiho, sa svježim i prohladnim jutrima i malo hladnijim noćima. No,  dovoljno toplim da se listovi na drvećima i raznolikim grmovima počnu zeleniti. Protekla zima nije ni bila hladna niti je bilo previše snijega, no bila je neobična, donijela je neku zebnju oko srca , kod ljudi širom svijeta. Neki led kao da je zarobio ljudska srca pa možda ovo proljeće pomogne da se ona oslobode a led otopi. Ko bi ga znao, možda nije do vanjske temperature nego do samih ljudi. Sad vi mislite kako se pravim pametan ali moram vam reći da ni ja nisam izuzetak. I moje srce je pod nekim uticajem, leda ili čega već pa ne osjeća onu radost kako bi to obično činilo do sada. Možda je pomalo i tužno spoznajom o tome kako su neke drage osobe , koje su bile dio naše mladosti otišle iz ovog svijeta na ovaj ili onaj način. Tek , eto nisu više  tu , sa nama. Nekada davno sam mislio , ili  bolje reći – nisam o tome ni mislio – već se nekako podrazumijevalo , samo od sebe – kako ćemo biti vječni i kako odlazak iz ovog svijeta će mimoići i mene i meni bliske osobe. A ima već više od trideset godina kako se ta misao počela opovrgavati pa kako godine prolaze ,  misao o vječnosti biva skoro dotučena do nogu. Može biti da onda kada i poslednji Mohikanac pređe iz ovog u neki drugi svijet, shvatimo da smo ipak vječni. Jer mi u ovom svijetu slabo šta vidimo, još manje shvatamo a ne razumijemo čak ni sami sebe a kamoli druge. Neko nam je na putu ovamo , u ovaj svijet, uskratio mnogo toga, pa mi djelujemo izgubljeno, kao da ne pripadamo ovdje. Pojam vječnosti se ne odnosi na ovaj svijet u kojem smo trenutno, vječnost se proteže na sve svjetove ,vidljive i nevidljive, i  u tom kontekstu , mi smo zapravo vječni.

  Ali kao i uvijek odlutam u svojim mislima pa skrenem sa teme o kojoj sam mislio da pišem. A vi kao i obično praštate moje nestašluke  i tako se nastavlja naša igra. Iako mi se čini, kada bolje razmislim,  da ćete u tim skretanjima naći nešto bitnije od onoga što sam namislio da pišem. Jer ono što planiram , to je svjesno znanje o nekom događaju ili osobi ili pojavi a  odstupanja od onog planiranog obično dolaze spontano, kao da me neka nevidljiva ruka gura sa puta kojim sam namjerio  da idem, pa izlažem nešto što i ja sam  otkrivam dok vam se obraćam. Obratite pažnju na skretanja, možda tamo ipak ima nešto. Vi zapravo i ne znate koju borbu i kroz kakve bitke prolazim , da bih na vidjelo iznio jedan tekst , uokviren, zaobljen , pomalo mirišljav i dotjeran, uvijek na neki način nov, bez obzira da li govori o vremenu prošlom ili ovom sadašnjem. Ako ste se nekad zadesili u gustoj šumi , sa puno bjelogorice, ljeske , graba ili hrasta i bukve, pa ste iz dosade skrenuli sa staze označene markacijom , da probate naći neki kraći i uzbudljiviji  put, obično bi ste se našli u jednom dijelu šume, naizgled bez izlaza , gdje ljudska noga rijetko kroči i gdje su preko uskih staza isprepletene paukove mreže. Na tim zapuštenim stazama i sunčeve zrake tesko pronalaze put pa se putnik koji se obreo u toj zabiti veoma često zapita , što li mu je  sve to trebalo i kako da se izvuče iz te nedođije. Tako se nekako i ja sam nađem u nekom gustišu , kada krenem stranputicom u svom pisanju,  pa vodim bitke sa paucima, klizavom stazom, kukcima čudnog izgleda kojima ni imena ne znam. Znoj me oblije ne od vrućine koliko od one ljepljive paukove mreže koju osjećam po licu i rukama. U takvim trenucima jedino što tražim je maleni prolaz kroz koji će sunčeva zraka da se probije i da znak gdje je izlaz koji tražim. Kada ga ugledam onda je i tekst koji pripremam već dobio svoju formu i jedino što ostaje da se napiše. Siđem do prvog šumskog potoka , operem se od paučine i osjećaja kako me nečistoća cijelog prožima i pojavljujem se , radostan što eto napokon znam  kuda da krenem i o čemu da pišem.

 Eto, baš jučer sam se spustio sa jedne litice – ne do potoka, ali do jedne male uvale na obali vodenog prolaza koji sa otvorenog mora vodi u Stokholm.  Naišao sam na oveću grupu ljudi, mladih i starijih koji su se kretali u istom smjeru kao i ja. Zaokupljen fotografisanjem jednog starog labuda i malene bijele pliske nisam previše pažnje obraćao na grupu ljudi koja mi je  stajala iza leđa i glasno razgovarala. Odavno sam već naučio da se u takvim trenucima isključim i da ne slušam govor ljudi. U tome mi uveliko pomaže i slabo poznavanje švedskog jezika. Međutim u jednom trenutku sam začuo vrisku i galamu tako da sam se, i ne želeći,  okrenuo i ugledao djevojku od petnaestak godina kako se skliznula niz stijenu i upala u vodu. Žene iz grupe su joj govorile kako bi trebala ustati i stati na noge kako ne bi smočila telefon. Ona se podigla iz vode , stala na noge , voda joj je bila negdje do koljena. Krenula je van iz vode , prema strmoj stijeni sa koje se nespretno skliznula par trenutaka ranije. Nisam bio siguran da li su u toj grupi njeni roditelji ili prijatelji, da li je ona možda gost ili student. Nekako su svi u grupi djelovali nezainteresovano da mi je u jednom trenutku došao impuls da se probijem dole do vode i pružim ruku djevojci kako bi izašla van. No, nije bilo potrebe, u tom mom premišljanju ona je nekako uspjela da se dohvati suvog dijela obale i stane nogama na sigurno tlo.

  Još uvijek pod dojmom njenog pada u vodu i ravnodušnosti osoba s kojima je bila u grupi da joj pomognu krenuo sam dalje stazom prema obližnjem parku. U trenu mi kroz misli proletiše slike Ilidže i rijeke Željeznice, gimnazijskih dana – kada bi pored rijeke na travnatoj površini na obali između dva mosta, malog pješačkog i glavnog koji je vodio prema opštini igrali fudbal. Bili smo treći razred gimnazije. April 1982. godine. Zauzeli smo teren koji je bio poprilično udaljen od rijeke. U jednom trenutku lopta je došla do mene i ja sam je punim zamahom opalio. Čini mi se da sam htio da je šutnem jako i da je uputim u rijeku da mi to ne bi uspjelo. No ovaj put lopta mi je baš  dobro sjela i samo smo gledali za njom kako slijeće na površinu vode , negdje na polovini toka, i plovi prema slapu desetak metara nizvodno. Bilo je tu i psovki i smijanja i raznih komentara. No svi su bili željni da nastavimo igru. Iz skupine se odmah bez riječi kritike ili pitanja izdvojio Toni krenuvši prema obali blizu kaskade gdje je lopta bila zarobljena. Rijeka je bila nadošla od proljetnih kiša  a i vani nije bilo previše toplo. No naš drug je bio čvrste konstitucije i nije bilo dileme da li može da savlada rijeku i stigne do lopte koja se praćakala u vodi. Niko od nas nije pitao Tonija da siđe u rijeku i izvadi loptu , on se jednostavno kao najsposobniji od nas za taj zadatak sam ponudio. To je zapravo i bilo neko prećutno pravilo kojeg smo se držali u mladosti , da ona osoba koja u datom trenutku može nešto da izvede da to i uradi. Nesebično, požrtvovano , nikad ne pitajući niti analizirajući šta dobiva a šta gubi tim djelom, znajući da se svi borimo za neku zajedničku stvar i da svako na svoj način doprinosi onako kako najbolje umije.

   Zato me je pad djevojke u vodu bacio malo u razmišljanje. Otkud toliko ravnodušnosti u ovome svijetu?   Zar više nismo u stanju ni ruku pružiti pa čak i onda kada ta  ruka i nije od presudnog značaja za nečiju sudbinu već je signal da zajedno koračamo kroz život i da smo tu da bi jedni drugima bili prećutna podrška i malim činom, uljepšali nekom dan. No nije me to razmišljanje previše držalo, vjerovatno svjestan činjenice o ljepoti naših nesebičnih djela iz mladosti koja su bila pokretačka snaga  u našem odrastanju. Te 1982. godine smo postajali punoljetni. Krajem juna padao je Tonijev 18. rođendan i sve je obećavalo jedan nezaboravan dernek. Završili smo treći razred gimnazije, spremali se za ljetovanje u Trpnju, imali cijelo ljeto ispred sebe a u septembru nas je čekala  ekskurzija. Ako smo nekad pomislili da živimo u raju , možda je to bilo tih ljetnih mjeseci 1982. godine, neopterećeni bilo čim, svjesni svoje mladosti i radosti bezbrižnog života tako da nam je  cio svijet izgledao kao prelijepa bajka.

 Toni je živio u Pejtonu, na Ilidži, sa svojim roditeljima i dva mlađa brata , blizanca. Njihov stan je bio  zadnji u nizu , na dvije etaže sa baštom ispred i iza kuće. Okupljanje je počelo u ranim večernjim satima i bilo je planirano da zabava traje cijelu noć. No, od plana se počelo odstupati još od trenutka kada smo se okupili. Tačan broj zvanica  se nije mogao utvrditi jer su oba sprata i bašte bile prepune gostiju koji su se izmiješali sa komšijama u obližnjim baštama i radoznalom djecom koja su se uvijek motala tu negdje u blizini. Muzika je bila preglasna, piće se sipalo u neograničenim količinama a zabava je podsjećala na točak vodenice koji se non-stop okreće i samo je bilo pitanje vremena kada će se  otkačiti  i sve krenuti u suportnom smjeru od onog planiranog. Gore na spratu , u jednoj od soba su se nalazili Tonijevi bubnjevi i  bilo je  pitanje vremena kada će nekom od nas , genijalaca ,palice doći do ruke da bi počeo da uvježbava solo dionice kakve ni Ian Paice ili John Bonham nisu nikada mogli da izvedu.

  Jedan nezaobilazan detalj  na rođendanskoj zabavi, onaj koji je  čini mi se svima ostao u sjećanju, je ogromna tacna sa domaćim krempitama koje su bile brižno i lijepo servirane. No, tornado koji se spustio na Pejton te večeri u vidu razudane mladosti je, srećom, kratko trajao jer su komšije negdje prije ponoći pozvali Tonijeve roditelje koji su bili kod rodbine to veče. Zabava je naglo prekinuta, muzika ugašena a mi smo se kolektivno kao zbjeg iz filma Bitka na Neretvi uputili preko ulice i nasipa na obalu rijeke Željeznice, uzvodno od željezničkog mosta. Od svih nas najbolje se snašao naš drug, Popaja, koji je  zgrabio onu tacnu sa krempitama i velikodušno nudio svakoga ko je krenuo na marš prema obali rijeke. Doživijeli smo debakl to veče kao i Jugoslavija u fudbalskom susretu protiv Španije tog juna na svjetskom prvenstvu.

   A ljeto je i dalje lijepo mirisalo i mnogo toga obećavalo dok smo mi nesebično gradili taj zajednički svijet naše mladosti, razumijevanja, poštovanja i ljubavi. Svaki dan je bio jedan novi segment u našem odrastanju i rijetki su bili trenuci kada bi se pojavio osjećaj kajanja za bilo šta što smo uradili. Kao da nas je sreća pratila gdje god da bi se zadesili.

   Početkom septembra smo već bili na ekskurziji : Split, Crikvenice, Umag i zadnja stanica, Bihać. Dvije prethodne noći  proveli smo u Umagu i dolazak u kišni Bihać je  izgledao pomalo depresivno i nije obećavao  poseban provod. Umoran od prethodne neprospavane noći , nakon večere sam uzeo ključ od sobe i krenuo na spavanje. U hotelu koji se nalazio u centru grada, hodnici su imali naglancani parket preko kojeg su stajale duge tepih staze, sive boje sa crvenim obodima. Takve staze su se u to vrijeme mogle vidjeti u bilo kojoj javnoj ustanovi  širom Jugoslavije.

   U nedostatku zabave van hotela naši kreativni drugovi: Meda , Dino, Novak i Dugi su nadošli na ideju da kada neko od učenika zakorači na stazu u hodniku , izlete iz sobe i svom snagom povuku stazu kako bi tim trzajem zatalasali tepih i time oborili osobu ili na nos ili na leđa. Samo promatranje njih četvorice kako stoje na vratima dvije sobe , jedne naspram druge, i skrivaju se čekajući da se žrtva pojavi, je nagonila na smijeh. Čim bi čuli da neko izlazi  u hodnik oni bi kao diverzanti izletili sa svojih pozicija , naglo povukli tepih dok se neko ne bi našao na podu. Nije bilo iznimke, svi su bili ravnopravni u tom padu, i djevojke i muškarci.  Jedini način da se preživi napad je bio da se hoda po parketu tik uz zid. Promatrajući ove diverzante znao sam da tu noć ako mislim spavati na miru bez bilo kakvih smicalica moram naći osobu u koju imam povjerenje i kojoj mogu ostaviti ključ od sobe znajući da ta osoba neće pustiti nikoga u moju sobu pod bilo kojom izlikom. Ta osoba je bila Toni. Uvijek od riječi i osoba kojoj se moglo  vjerovati. Legao sam  negdje oko devet sati naveče  u krevet, Toni me  zaključao i ostavio da spavam do kasnih jutarnjih sati. Diverzanti su me zaobišli tu noć.     

  Tonijev otac je bio porijeklom Nijemac, rodom iz Banata a majka iz Srbije. Njihovo prezime je bilo pomalo teško za izgovoriti. Samo jedan samoglasnik i bezbroj suglasnika. Naš profesor tehničkog obrazovanja, Arsić,  je imao silne muke da pročita Tonijevo prezime tako , da bi sebi olakšao izgovor, on je jednostavno izbacio prvo i zadnje slovo u prezimenu i skratio ga na „Fen“. Profesoru je Toni zapao za oko još u toku drugog razreda gimnazije kada su učenici igrali „trule kobile“ u hodniku ispred učionice za tehničko obrazovanje. Bilo je tu još kojekakvih nestašluka pa je Toni sa ostatkom velike većine muškaraca iz  odjeljenja IV-1 došao na loš glas kod Arsića. Kera, naš školski drug iz IV-2 je znao za taj stav profesora pa je koristio to kad god je mogao. Tako je bilo  i na času kada su se na vježbama trebali predati crteži koji su se tokom cijelog polugodišta radili u četvrtom razredu. Kera inače nije imao strpljenja za takve zadatke tako da nije nacrtao ni jednu liniju a kamoli crtež na tim vježbama. Onog dana kada je trebalo predati crteže on je pokupio crteže koje drugi učenici nisu htjeli da predaju jer su imali greške na njima pa su ih jednostavno odbacili. Kera je sve te crteže sakupio i  onda hemijskom olovkom preko svakog crteža šarao dok se na papiru jedva nešto nalik na crtež nije razaznavalo ispod debelog sloja tinte kojom je  išarao papire.

 Profesor Arsić , prozva našeg druga:

„ Hajde Nebojša, da vidimo šta si uradio, donesi te crteže.“

Kera ustade i krenu prema profesoru otvarajući fasciklu. Te fascikle sa radovima su inače držane u prostoriji pored učionice i neki učenici su imali pristup njima.

   Kera sav u čudu , otvara fasciklu , vadi crteže i govori:

„ Profesore, pogledajte , molim vas. Vidite šta su mi uradili sa crtežima oni iz IV-1“ i prinese one išarane papire tintom koje je pola časa ranije išarao.

„Izgleda da me oni iz IV-1 pravo mrze.“nastavlja Nebojša.  

Arsić onako ovlaš pogleda papir, jedan , drugi… Odluta mu pogled gore negdje i reče kao da je sve on to sam mogao da predvidi:

„ Znam Keriću, to su Fen i društvo, znam ja njih dobro.“ i samo mahnu rukom.

„ Ne trebaš mi ništa govoriti, odavno se ja sa njima borim, uvijek mi probleme prave.“

Kera okrenut prema razredu i  namiguje, ne zna čovjek kome bi se više smijao , učeniku što izmisli nebuloznu priču ili profesoru koji sve to prihvati objeručke.

„ Evo, ovako ćemo Keriću, ti ne trebaš da predaš crteže, očigledno iz kog razloga, nego ćeš odgovarati samo teoriju za završnu ocjenu.“

 I profesor izgovori one riječi što je Kera u svom paklenom planu i htio da čuje.

I tu se već bližio kraj našem druženju u gimnaziji , već smo duboko zagazili u 1983. godinu. Novo ljeto je izgledalo još ljepše nego ono od prethodne godine. Čekalo nas je matursko veče pa prijemni ispiti na fakultetima a onda za neke odmor a za pojedine odlazak u vojsku.  Kera, Meda i ja smo odlučili da idemo u vojsku u julu kako bi se naredne godine ranije vratili i imali cijelo ljeto prije fakulteta slobodno. Ostali su čekali oktobar.

  Mene je na željezničkoj stanici u Sarajevu čekao jutarnji voz 6. jula koji je išao za Beograd a dalje za Zrenjanin autobus. Noć prije odaska u vojsku kod Mede je bilo oproštajno. Sjedio sam pijući sok jer je ujutro rano trebalo na put. Preko puta mene su sjedili Dugi i Toni. Ravno im do mora. Svaki dan im izgleda kao nezaboravna zabava, pokažeš im prst a oni se smiju kao da gledaju ne znam kakvu komediju.  Pitam ih šta piju, kažu, Beton. Flaša Štoka ispred njih , a zaljevaju sarajevskom pivom. Kombinacija snova.

 Pitaju me kada mi voz kreće ujutro, odgovaram , misleći se koji li im vrag treba vrijeme polaska voza kada su krenuli žestoko ovo veče.

„ Doći ćemo ujutro , na željezničku stanicu.“govore nasmijani dok se pozdravljam na odlasku a ja se smijem kao dobro ispričanom vicu.

  Ostavljam ih i  krećem kući.

Ujutro na stanici , voz stoji na peronu. Ja stojim na prozoru u hodniku vagona. Pored voza, na peronu, stoje otac , brat i amidža ,  ozbiljni , čini mi se da još ne vjeruju da idem u vojsku. Daju mi neke savjete. Otac kao i obično, ako ti zatreba šta , samo javi. Voz samo što nije krenuo a od stepenica što izlaze od stanice na peron trčećim korakom idu Dugi i Toni u bjesomučnoj trci sa vozom koji već kreće. Kače se za prozor , pozdravljamo se. Oni sretni što su stigli a  ja sretan što nas veže to nešto. Ta radost postojanja, taj smijeh mladosti, taj osjećaj da sve možemo da postignemo, ta odanost koja nam je mnogo značila i spasila nas ravnodušnosti i kada su mnogo teža vremena došla.

 Nikad naše  povjerenje ili  drugarstvo nije bilo pod znakom pitanja i sva pravila koja su se poštovala nisu bila nigdje zapisana. Svako od nas je imao jedino svoju riječ kao zalog i nje smo se uvijek držali u svojoj mladosti. Posljedica toga je onaj osmijeh na licu ljudi  i osjećaj radosti u srcu znajući da svi mi na ovaj ili onaj način brinemo jedni o drugima.