Negdje u proljeće 1980. , dok smo još pohađali prvi razred gimnazije, Srđan je nadošao na ideju da idemo na more, on, njegov drug Toza i ja. Plan koji se vrtio u njegovoj glavi je bio da ponesemo šator i da se uputimo na Jadran u julu mjesecu, nas trojica sami, negdje na makarsku rivijeru. Pitao me je, šta mislim o tome, a ja sam, normalno – ne misleći , odmah prihvatio prijedlog i rekao , važi , idemo. Izgledalo je kao čisto sanjarenje i mladalačka maštanja iako je u pozadini stajala naša čvrsta volja i riješenost da snove ostvarimo.  Dok je prolazilo turbulentno vrijeme , maja  mjeseca 80-te, i dok su sve oči bile uprte u političku situaciju u zemlji, ta ideja je  bila na periferiji zbivanja i maltene smo je zaboravili. Tek negdje pred kraj školske godine, početkom juna,  ideja je ponovo isplivala na površinu i kako se vrijeme za  ljetovanje približavalo , mi smo pomalo neobavezno počeli da razgovaramo o tome šta da radimo.  Toza je odustao, ostali smo Srle i ja. Kako se taj naš plan pročuo među rajom u priču se pukim slučajem ubacuje Tomo sa prijedlogom da možemo da ljetujemo u Baškoj Vodi, gdje njegov otac vodi odmaralište Geoiniženjeringa. U tom trenutku naša maštarenja više nisu bila pusta i neostvariva već su im se obrisi u realnosti počeli nazirati. Imali smo pred sobom cilj, Bašku Vodu i trebalo je nekako doći do tog cilja. Na Tomin prijedlog za ljetovanje, u priču ulaze još Lovra , Zeka i Čičak.

 Tih zadnjih školskih dana u junu, dok se na našim mapama u glavi ucrtavalo ime Baška Voda ,  naši roditelji još uvijek nisu  mogli ni da naslute šta se u nama kuha i kakve planove krojimo za ljeto. Dan kada je Tomo došao sa cjenovnikom ljetovanja, uslovima smještaja i ostalim informacijama je bio prekretnica i od tog trenutka povratka nazad nije bilo. Trebali smo se suočiti sa roditeljima, ubijediti ih nekako, da nas – petnaestogodišnjake, puste na more , punih deset dana , same bez bilo čijeg  nadzora.   Moram priznati, da je to vrijeme odisalo nekom bezbrižnosću, vjerom roditelja u djecu i njihovoj bezrezervnoj podršci. Čime smo to zaslužili tada, ni dan danas mi nije baš jasno. Možda zato što niko od nas nije previše zahtijevao bilo šta od roditelja i oni jednostavno nisu imali srca da nas odbiju. Čak nismo bili opterećeni bilo kakvim savjetima , šta bi i kako bi trebali raditi. Jedina uputa, svima nama, je bila ona: “Pazi šta radiš?” U toj kratkoj rečenici, koja je bila puna brige , razumijevanja za naše mladalačke godine , prećutne podrške našim mladim životima je ipak bila ona najbitnija poruka, ljubavi i saosjećanja sa izborom našeg puta koji je u nekom smislu bio nastavak onog što su oni započeli , pa čak i mnogo ranije , ono što su davno nekad započeli njihovi roditelji…

Mi smo se ponašali , ne baš previše samouvjereno, ali smo nekako znali da će nas roditelji podržati u  našoj nakani. Kao da drugačije i nije moglo biti, takve su nekakve misli provejavale u našim mladim glavama,  juna 80-te.

  I sve je onda krenulo samo od sebe. Spremni za put, nas petorica , Tomo se već nalazio u Baškoj Vodi, smo se okupili u ponedjeljak, 30. juna, rano ujutro na željezničkoj stanici u Sarajevu. Imali smo karte za Olimpik koji je kretao sa stanice  negdje oko osam sati. Smjestili smo se u prvi vagon, odmah iza mašinovođe, u separeu koji je imao negdje oko dvadesetak mjesta.  U jednom trenutku se pojavljuje i naš školski drug, Deni, koji je krenuo na Hvar. A nedugo zatim i tadašnji golman Želje , Njeguš koji je krenuo u svoj rodni Mostar. Veselo društvo koje je upotpunila još jedna djevojka , naših godina, i kojoj je da ne bi bila sama , Deni pravio društvo tokom puta do Ploča. Mi smo se osjećali kao na krovu svijeta. Cijeli put smo prestajali, slušali muziku sa kasetofona, pričali sa Njegušem o utakmicama , o fudbalu. Ako smo se kad osjećali slobodno, možda je taj put Olimpikom , na neki način , u našoj predstavi o životu  bio put u  slobodu. U Mostaru smo se rastali od Njeguša, poželili mu puno uspjeha sa Željom a on nama lijep provod na moru. Nastavili smo prema jugu i negdje oko jedanaest sati  stigli u Ploće. Izašli smo iz voza i uputili se sa prtljagom u pravcu autobuske stanice. Tražili smo vezu do Makarske a onda bi tamo promijenili autobus i krenuli za Bašku Vodu. U autobusu je bila gužva, početak ljetne sezone u punom jeku. Stajali smo odmah iza vozača, bili glasni kao što to klinci mogu da budu, puni kojekakvih komentara dok je autobus grabio jadranskom magistralom. Svi putnici u autobusu su nas gledali blagonaklono, smijali nam se ,  svjesni te naše mladosti, našeg neiskustva i samostalnosti. Čak smo i vozaču bili neka vrsta zabave pa bi se i on nekoliko puta ubacio u dijalog koji smo mi glasno vodili. Put nije dugo trajao, nepuni sat vremena. Izašli smo iz autobusa u Makarskoj , stajali smo na donjoj strani ulice , ispod autobuskog kolodvora u debeloj hladovini jer je već uveliko Sunce ugrijalo. Autobus koji nas je dovezao , krenuo je nazad prema Pločama , u novu vožnju. Vozač  je otvorio prozor i  smijući se ,sa cigaretom u ustima , mahnuo nam rukom. Nije prošlo ni pola minute kada se Čičak lupi po glavi.

”Joj, ostadoše mi nove cipele i Levis košulja, u autobusu gore na onoj pregradi za prtljag.”

Mi se u trenu okrenusmo za autobusom ali on je već zamicao ulicom gore prema izlazu iz Makarske. Čičak , malo tužan , što je ostao bez cipela i košulje, ode do telefonske govornice. Gledali smo ga kroz staklo na govornici kako razgovara i objašnjava svojoj sestri koja je bila na drugoj strani linije, kako je ostao bez onoga što mu je ona specijalno poklonila za taj njegov put na more. Izađe iz govornice još uvijek malo neraspoložen. Međutim, kako smo trebali ići dalje , te misli su mu odlepršale a mi smo počeli da se dogovaramo. Bile su dvije opcije. Jednu opciju koju je zagovarao Zeka, da sačekamo autobus i da se normalnim putem prebacimo do desetak kilometara , udaljenog odredišta. Druga opcija , koju su zagovarali Srle i Čičak , je bila da krenemo pješke, jer je Baška Voda po njihovom saznanju , odmah tu negdje iza prve krivine i da je glupo da čekamo autobus. Lovra i ja smo se smijali , prije svega što su te dvije opcije , svaka za sebe , isključivale onu drugu kao bilo kakvu mogućnost. Zeka se znojio, dolazio do mene i Lovre pokusavajući da nas ubijedi da poslušamo njegov prijedlog, znajući da ga ona dvojica neće ni saslušati.  A Čičak i Srle su, samo doljevali ulje na vatru govoreći:

“Jesi ti Zekiću , bio ikada u Baškoj Vodi?  Nisi ! E kad nisi, mi znamo da je to  odmah tu , čim se izađe iz Makarske. Jedna –dvije krivine i eto nas tamo.”

Na to bi Zeka , onako rezignirano odgovarao: “E ako ste vas dvojica normalni. Još  po ovakvom Suncu da idemo , pa vidite kako je vruće. I ove torbe da nosimo. E gdje krenuh s vama…”

A  Lovru i mene bi spopadao novi talas smijeha. U takvoj bezizlaznoj situaciji, Čičak i Srle, onako svojeglavi uzeše torbe i krenuše put naše destinacije.

”Ko hoće sa nama, bujrum.”dobaciše i uputiše se ulicom prema izlazu iz Makarske.

Lovra me pogleda, svojim šeretskim osmijehom i samo uzesmo torbe i krenusmo za onom dvojicom. Zeka vidjevši da je ostao sam na stanici, brže bolje uze svoju torbu i potrča za nama psujući sve i svašta.Počelo je laganim tempom, prolazili smo kroz Makarsku, podnevno Sunce je pržilo ali nama to nije smetalo. Izašli smo na magistralu,  prošli par krivina ali našem odredištu ni traga. Nailazimo na jednu veliku krivinu. Srđan je predvodnik, Čićak ga u stopu prati , ko zna šta mu dobacujući a Lovra i ja se smijemo Zeki koji ide za nama i neprestano se žali kako je vruće, kako mu je krivo što je krenuo sa nama, budalama, na ovo ljetovanje…Stigli smo do Krvavice, prvog većeg mjesta iza Makarske,  smještenoj u jednoj velikoj uvali, gdje magistrala pravi veliku blagu krivinu. Pristigosmo  naša dva predvodnika. Čujemo Srđana kako govori:

“Braco, evo sad , čim prođemo ove Krvavice i izađemo na pravac, tu je  odmah i Baško Polje i iza Baška Voda.“

 Idemo lijevom stranom magistrale zbog sigurnosti ali je Zeka već oznojen od paklene vrućine prešao na desnu stranu ceste i počeo da stopira. Nismo više sigurni u Srletove riječi da smo tu negdje ,odmah iza te naredne krivine – na našem odredištu, ali ipak se nadamo da smo blizu. Napokon izlazimo na  pravac magistrale koja se pruža prema sjeverozapadu, utonulom u tamnozelenu borovu šumu , čiji nas miris  malo osvježava. Gledamo pravo ali ne vidimo nijedno veće naselje u blizini. Možda na nekih pet kilometara od nas se nazire neko  veće mjesto.Sve oko nas je borova šuma, i dole sa lijeve strane puta , Jadransko more. Zeka zaostaje na desnoj strani , podižući prst ne bi li mu ko stao. Idemo, već nas umor hvata ali došli smo do tačke kada povratka nema. Ide se dok ne stignemo. Oko nas se čuje samo podnevna zrika zrikavaca i zvuk kola koja prolaze magistralom. Već smo prestali i da razgovaramo jer na toj nepodnošljivoj vrućini gdje se asfalt topi pod nogama  željni smo  samo da stignemo i da se  okupamo u moru. S vremena na vrijeme, još se čuje poneka Zekina psovka. I to je sve . Gazimo svako sa svojim mislima u glavi. Negdje oko Promajne , ugledasmo kako  neki kombi  zastaje na Zekin podignut prst.Trčećim korakom, dok se čovjek nije predomislio uletismo unutra. Smjestimo se. Za volanom neki mještanin od dvadesetak godina , pita kuda idemo. Svi uglas rekosmo:

“Bašku Vodu!”

“I ja tamo idem, “ doda on.

Nedugo zatim smo stigli na odredište. Tomo nas je čekao na već unaprijed dogovorenom mjestu.   Smjestili smo se u jednu poveliku kuću , dvije-tri ulice iznad plaže. Dobili smo dvije sobe u prizemlju , jednu četvorokrevetnu u kojoj smo bili Srle, Čičak , Tomo i ja ,dok su  u drugoj dvokrevetnoj sobi se smjestili Zeka i Lovra. Bašta koje se pružala duž naše dvije sobe je bila u hladovini vinove loze tako da je boravak u sobi i kad je bila najveća vrućina bio prijatan. Šest različitih karaktera, smještenih u dvije sobe, u periodu od deset dana; koji su sticajem okolnosti , okrenuti jedni drugima našli idealan način da funkcioniraju zajedno.

Tomo i Lovra su bila dva sportska tipa, košarka im je bila i strast, i ljubav i zabava. Treba reći i to da su bili nadareni talenti za košarku. Čak su , kasnije, i trenirali u Novom Gradu i bili u prvom timu. Ipak , treba napomenuti da su iako talentirani bili malo , rekao bih, i previše opušteni da bi se potpuno posvetili košarci. Kada bi igrali utakmicu za Novi Grad, koja se igrala na nekom terenu vani, u trenutku kada ih trener povuče iz igre, oni bi sjeli na klupu, izvadili cigarete i zapalili. Ili u toku kondicionih priprema kada su svako jutro išli na trčanje alejom do Vrela Bosne, u trenucima predaha bi sjeli negdje na klupu i jedan drugog zapitali , jesi ponio cigare i tako bi se njihov kondicioni trening pretvorio u rekreativnu šetnju. Lovra je bio karakterističan  i po tome da mu rezultat igre nikad nije bio najbitniji. On je više volio da sakrije loptu protivniku, podsjećajući svojim stilom igre na Magic Johnson-a, nego da postigne trideset koševa po utakmici.

Za razliku od njih Zeka nije bio previše okrenut sportu , možda je u to vrijeme bio posvećen više muzici i gitari i klaviru. U svim našim druženjima  on je bio  tip koji je zabavljao, svirao i pjevao pjesme naše mladosti. Srđan je karakter koji je u sebi imao isuviše talenata, ne samo jedan. Volio je sport, fudbal i košarku, volio je muziku, dobru zabavu ali je imao jedan istančan smisao za humor.  Jedino nije bio talenat za matematiku. Od nje je bježao tako da kada je upisivao fakultet, par godina kasnije, napravio je listu svih fakulteta koji u svom programu nemaju matematiku i tako je izabrao , veterinu , kao svoj budući poziv.

O Čičku , bar se meni čini tako, se može knjiga napisati. Recimo, kada ga je nastavnik istorije , u osnovnoj školi , pitao IV ofanzivu , on je , onako nonšalantno kako je imao običaj , prepričao film Bitka na Neretvi. Kada je nastavnik vidio u kom smjeru ide  priča, malo iznerviran  bi ga zapitao:

“Pa dobro Dragane, reci ti nama, ko je srušio most na Neretvi?” a Čičak je onako mrtav hladan odgovorio :

”Pa, Jul Briner.”

  Jedno jutro kada smo se vratili sa doručka,  odlučili smo da iznajmimo sandoline i da uživamo na moru malo dalje od obale. Sišli smo do plaže. Iznajmili tri sandoline. Čičak i ja smo bili par. Krenuli smo od obale veslajući naizmjenično. Udaljili smo se par stotina metara, tamo gdje je voda modro plava i dno se ne vidi a  voda puno gušća. Tamo gdje je zapravo najljepše skočiti u vodu. Plutale su naše tri sandoline  u krugu od nekoliko metara. Pričali smo , dobacivali jedni drugima poneku šalu. Smijali se i uživali na jutarnjem suncu kada me Čičak zapita:

”A šta misliš da skočim jednom u vodu?”

“Ma skači ako ti se skače.” rekoh.

  Nije mu trebalo mnogo, samo se ustao, dodao mi ono stvari sto je imao. Uspravi se i onako iz sandoline , skoči na glavu. Voda pljusnu, okupa nas sve okolo a on sav sretan izroni iz vode. Sandolina se malo zaljulja ali se ipak održa na vodi. On vrišti u vodi, provocira nas da i mi skočimo u vodu ali nikome   ne pada na pamet da skače u more. Kad mu je dosadilo u vodi on zapliva prema  sandolini. Ustadoh da mu pomognem da se popne i pružih mu ruku , on je prihvati i uslijed naše težine sandolina se zaljulja i ja poletih u vodu. Sandolina se prevrnu , sa dnom okrenutim na gore i veslom koje je plutalo pored. Nas dvojica se nađosmo onako iznenađeni okrenuti jedan drugom u lice i smijući se kao nekom dobro ispričanom vicu. Ona četvorica vrište od smijeha.

Kaze Čičak :

“Sta ćemo sad?”

“Sta ćemo? Plivat ćemo do obale , eto šta ćemo?” rekoh.

“Sta ćes ti , veslo ili čamac?” nastavlja on sa pitanjima.

Puno ne razmisljajući rekoh:

“Uzmi ti veslo a ja ću da izguram čamac nekako.”

Tako i bi. Polako zaplivasmo prema obali u pratnji naših drugova na preostale dvije sandoline. Stigosmo na plažu, uzesmo onaj čamac, okrenusmo ga naopako da istresemo vodu. Napokon sjedoh da odmorim.

“Šta misliš, da ja još jedan krug napravim?” upita on.

“Ma idi gdje hoćeš.” odgovorih ne padajući mi na pamet da opet s njim sjednem u čamac. Gurnu on sandolinu u more,uskoči i  zavesla par puta i nestade iz vidokruga.

 Nedugo zatim nas petorica se uputismo  prema plaži u Baškom Polju koja je imala tobogan. Negdje iza podneva  vratili smo se u restoran na ručak. Našeg druga nema, kao da je u zemlju propao. Negdje oko pet  popodne srećem ga negdje na putu prema plaži. Prilazi mi:

“Znaš šta ima novo?” pita me.

“Nemam pojma.” odgovaram.

“Išao sam sa sandolinom jutros do Baškog Polja da vas potražim ali dok sam došao do tobogana već ste otišli na ručak. I onda sam krenuo nazad i počeo je vjetar da duva tako da nisam mogao doveslati do ove plaže gdje smo iznajmili sandolinu. Morao sam stati na plaži usput i zamoliti jednog čovjeka da je odvesla nazad. “

Gledam ga , nije mi jasan.

”I ? rekoh.

“Pa moramo doplatiti još za šest sati što smo zakasnili da vratimo na vrijeme sandolinu.” završi moj drug svoju komediju.

“Dobro, koliko je to para?” zapitah.

On reče, ja izvadih svoju polovicu i tako platismo sandolinu ne baš za malu svotu novca.

Već sutradan ujutro smo nas dvojica, bili na pošti i zvali roditelje kako bi nam poslali novac jer nam se budžet drastično smanjio sa neplaniranim troškom prethodnog dana.

  Proveli smo skupa , to ljeto u Baškoj Vodi, punih deset dana. Svaki dan, od jutra do počinka je nosio u sebi bezbrižan miris mladosti, Jadrana i tihe radosti koja je kružila oko nas. Na našim mapama u glavi nismo ni slutili šta nas sve čeka i gdje će nas život odvesti. I sada nakon svih ovih godina i dalje vidim jasno te slike naše mladosti, lica svojih nasmijanih drugova i tu nit prijateljstva koja se održala kroz sva iskušenja kroz koja smo prošli.