Slušam „ Zapis o zemlji“ od Mak Dizdara. Pa me vjetrovi neki podigoše, uskovitlaše zrak oko mene i prebaciše u neko drugo vrijeme. Ugledah ispred sebe davnu, već zaboravljenu, sunčevu svjetlost kako se promalja nad lukom Gruž. Tek što je svanulo, julsko jutro na dubrovačkom kolodvoru. Osjeća se miris Mediterana, luke. Čuje se kliktanje galebova. Glas neke starije žene koji dolazi sa prikrivenog mjesta:
„Sobe, sobe.“ pa utihnu. A onda opet nakon male stanke, kako nastavlja istim tonom:
„Povoljno sobe , tu odmah iznad luke. Jeftino.“
Niko od prisutnih ne pridaje pažnju njenom glasu. Mi smo jedni od rijetkih putnika. Hodamo po peronu, gore-dole, moj drug i ja. Čekamo autobus koji saobraća od Dubrovnika ka Herceg Novom.
Mir dubrovačkog jutra prekida buka motora, autobusa-Libertasa, koji se parkira na peronu ispred nas. Vozač otvori vrata, izađe van i povika:
„Herceg Novi!“
Nekoliko putnika se okupi oko vozača, pokazaše svoje karte i uđoše u autobus. I nas dvojica, među njima. Smjestismo se na sjedište sa desne strane, negdje u sredini autobusa čekajući polazak. Promatramo kolodvor, vozača oslonjenog rukom na vrata kako puši cigaretu. Osvrće se lijevo-desno, provjerava da nema još neki zalutali putnik za tu vožnju, baca ostatak cigarete na asfalt i par puta je kružnim pokretom, vrhom stopala, zgazi, kako bi bio siguran da je ugasio. Uđe u autobus, namjesti se u sjedište i upali motor. Samo što ne zatvori vrata kada se na peronu pojavi stariji, sijedi čovjek ,u svojim srednjim pedesetim godinama. Priđe vratima autobusa, pozdravi šofera i uskoči. Vozač zatvori vrata i autobus krenu. Pridošli putnik, u bijeloj pamučnoj košulji i smeđem lanenom šorcu, prođe par redova i smjesti se u sjedište preko puta nas, okrenuto prema zadnjem dijelu autobusa. Prepoznadoh to lice.
Autobus se penje usponom preko Lapada ka Jadranskoj magistrali. Dole , sa desne strane , se pruža pogled na Stari grad. Moj drug zaokupljen prizorom koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim ne primjećuje našeg saputnika. Glasno , kao da smo sami u autobusu, komentira prizor ispod nas. Slušam ga , na pola uha , gledajući kroz prozor ali diskretno promatrajući čovjeka koji sjedi preko puta nas. Naš saputnik , bakrene puti, sjedi ležerno ispred nas držeći dvije kese sa namirnicama kupljenim na pijaci. Zamišljen. Promatra onako, zanesenjački, kroz prozor. A misli mu putuju ko zna gdje. Staložen, prisutan duhom. Svjestan okoline, putnika oko njega. Reklo bi se, čovjek sa istančanim osjećajem za prostor i vrijeme u kojem se nalazi. Iako ne reaguje na glasne komentare mog druga, očigledno je da svaku riječ hvata. Čuje. A meni se u mislima vrte stihovi: „Bosna da prostiš jedna zemlja imade, i posna i bosa, da prostiš , i hladna i gladna, i k tomu još, da prostiš , prkosna, od sna.“
Razmišljam o stihovima pjesme. O čovjeku koji recituje te stihove, njegovom specifičnom glasu. O onom osjećaju koji bude ti stihovi u nama. Gledam sijedog putnika ispred sebe, njegove tople oči. Osjećam svu onu ljepotu izraza koju neko može da unese u svoj poziv, glumca. Tražim u izrazu njegovog lica te stihove. Pa, Jožicu Kičmanovića iz serije U registraturi i Mileta Vrbicu iz serije Kuda idu divlje svinje. Sve te uloge, meni poznate a i one koje nisu prelamaju se u liku ispred, kao što se sunčeva svjetlost prelama kroz staklenu prizmu pa širi raznovrstan spektar boja koje obasjavaju sve ono čega se dotaknu. A opet, tu je, sjedi ispred nas, tih i miran. Spokojan. Neupadljiv , ne tražeći od prisutnih da ga prepoznaju. Da mu pridaju neku posebnu pažnju. Okrenut svojim mislima, ljepoti Jadrana i predivnom danu koji nas prati.
Prijatnu jutarnju tišinu prekinu glas mog prijatelja. Osvrnuvši se po autobusu , ostavljajući prizor Dubrovnika ,dole, da se kupa u suncu , prozbori polu diskretno:
„Hej, eno onog glumca.“
O, siguran sam da je naš saputnik, čuo te riječi, da nije trepnuo kada su bile izgovorene, već je onako , kao i do tada zamišljenim pogledom krstario po krajoliku pored nas.
Ja se napravih da ne čuh svog druga, samo kratko dodah,
„ Znam.“ I nastavih u sebi da ponavljam stihove Modre rijeke ne želeći da remetim mir poznatog glumca.
Tamo na skretanju prema Cavtatu, autobus stade, Fabijan Šovagović siđe sa autobusa i uputi se laganim hodom, cestom, prema svom boravištu. Pogledah ga još jednom. Učini mi se da čujem kako odlazeći progovara ,kao za rastanak, one zadnje stihove Makove pjesme, „ Valja nama preko rijeke.“
