Prazan list papira. Kako izgleda teško da se bilo šta na njemu ispiše. Kad je prazan papir pred nama, misli nam jednostavno vrludaju, skaču gore-dole dok se nekako, uz Božju pomoć, ne umire, ne nađu način da uspore, odahnu, prepuste se talasu koji nas vodi sigurno u ravni koja lebdi negdje između realnosti i mašte. Nekada prevlada realnost a nekada mašta pa se osjeti polet i zanos koju samo mašta može da dozove. No u svakoj mašti mora da postoji i zrnce realnosti da bi se osjetio dodir istinskog i lijepog bez kojeg bi mašta ostala samo puka mašta i ništa više.  

  Nekada mi je trebalo dva sata da napišem tekst, sada mi treba mjesec dana. Izgleda da starim. A baš sam mislio da sam doveo sebe u red i u stanje kada mogu da pišem, pišem i pišem. Ma to se samo šalim i uvodim u ritam teksta, koji da budem iskren , i ne znam o čemu će da govori…

 Moram priznati da ovo proljeće koje je započelo, iako je danas čak i snijeg malo provejavao, nosi u sebi neke lijepe mirise.  Da me pitate kakvi su to mirisi, ne bih znao da odgovorim, osim da su prelijepi. Odakle dolaze i kako se pojave , tu negdje u mojoj blizini, stvarno ne znam. Eto jutros sam se probudio rano, negdje oko pet. Već je svanulo. Da ustanem – rano je. Iako mi je ona prva kafa na pameti ipak nastavljam da spavam i tako u snu osjetim lijep miris. Držao me taj miris u snu puna tri sata, sve negdje do osam sati. Tako da sam jutros napokon shvatio da je za dobar san potreban lijep miris. Ne neke tablete za spavanje, čajevi, kupke , čaša toplog mlijeka. Samo lijep miris i budite sigurni da ćete da spavate mirno i slatko.

  Na jednom času švedskog jezika, ovdje u Stokholmu, u školi koju pohađam, tema za diskusiju je bila, šta biste preporučili mladima, šta da praktikuju kako bi njihov život bio , recimo, kvalitetniji. I svi su imali neku svoju ideju, šta i kako; da uče, da treniraju ovo ili ono, da putuju, da ne znam šta već … Moja ideja je bila veoma jednostavna a ta je da mladi trebaju što više i duže da spavaju. Svi su me onako podozrivo pogledali, ne znajući da li se šalim ili ne. Doduše , ja se uvijek pomalo šalim ali stvarno mislim da je san veoma bitan za sve nas.

 San je naše najljepše iskustvo u ovom životu, ma koliko to suludo zvučalo. U snu je naša duša slobodna, ona jedri, putuje , radi nemoguće stvari, sreće se sa drugim dušama. Odlazi na neka mjesta koja u ovom životu nikada nećemo biti u stanju da posjetimo.  U snu možemo da letimo kao ptice. Saznajemo tajne koje su skrivene od nas na javi. Dobar i miran san nas upućuje na ono što će da se, ili bi moglo da se, desi. Zato treba spavati… 

  A u snu se recimo može i učiti. Dva ispita iz programiranja i teorije stabilnosti sam spremao tako što sam knjige koje su mi totalno bile nerazumljive držao izvjesno vrijeme pod jastukom dok sam spavao. Kada je došlo vrijeme da se ispiti pripremaju meni je nakon podsvjesnog učenja u snu, materijal bio potpuno razumljiv i polagao sam iz prve te ispite.

  Sada se osmjehujete i mislite da izmišljam ne bi li kako ovu priču koju sam započeo učinio interesantnom. Meni se zapravo sviđa, ponekad, ta nevjerica koja se javlja kod ljudi, kada iznosim neku tezu ili neko iskustvo negdje na granici između mašte i realnosti. Čak mi se i osmijeh javi preko lica kojim još više svoje sagovornike dovodim u dilemu. Veoma često vidim podignute obrve sa raznolikim pogledima koji se pitaju šta je od svega toga istina. U jednom periodu života sam čitao Karlosa Kastanedu. Njegove knjige su me držale onako, što bi rekli, na vrhovima prstiju. Ali čitanje njegovih knjiga nije mi bilo dovoljno pa sam noću knjigu koju čitam stavljao opet pod jastuk. U tim noćima sam imao tako lucidne snove da ih nisam ni pokušao rekonstruisati na javi. Sanjajući sam bio svjestan da sanjam, da sve ono što se dešava je san. Čak sam u pojedinim trenucima bio u mogućnosti da uđem ili izađem iz sna svjestan da to činim.  To je bilo neponovljivo iskustvo. Da ne pominjem da sam tih noći otkrivao mnoge tajne koje su se pojavljivale u vidu raznih asocijacija. Čak sam i neke ljude vidio u njihovom pravom svjetlu, njihovu energiju i frekvenciju nevezano za njihov lik u ovom materijalnom svijetu u kojem živimo.

  Sad već vidim jato podignutih obrva ali to ne utiče na mene. Idem dalje.

  Dok sam živio u Kanadi, ljeti bi na balkonu držao razno cvijeće. Veoma često sam imao goste na balkonu, vjeverice. Imali smo prećutni dogovor da one ne diraju zemlju u saksijama dok sam ih je povremeno hranio bademima. To je funkcionisalo veoma dobro. Tako da poučen svojim ličnim iskustvom davao sam ljudima , koji su se žalili da im zečevi brste baštu i uništavaju plod, savjet kako bi trebali zamoliti zečeve da to ne rade i da im zauzvrat ponude neku hranu sa strane. Ljudi mi obično nisu vjerovali niti ozbiljno shvatali tako da su zečevi bili nemilosrdni. Moram biti iskren da sam na tu ideju o dogovoru sa životinjama nadošao tako što sam pročitao iskustvo jednog Amerikanca koji je imao ogromno imanje negdje u divljini. On je napravio na neki način energetsku barijeru oko svog imanja tako što je uz ogradu ostavljao hranu za srne, jelene i ostalu divljač i u mislima ih zamolio da ne ulaze na imanje. Oni nikad nisu prelazili tu zamišljenu , energetsku barijeru oko posjeda. I taj njihov dogovor je trajao.

 U mom slučaju vjeverice su znale , ako im ne ostavim bademe, da dođu do vrata balkona , grebu po mreži ako vide da sam u stanu, i da me podsjete da su tu i da su gladne. Jednom sam se ogriješio o jednu vjevericu i to ne na svom balkonu. Naime, jedan dan vozeći glavnom ulicom prema poslu jedna vjeverica je izletila ispred auta. Ja sam je primjetio u zadnjem trenutku, naglo pritisnuo kočnicu i volanom trznuo na lijevu stranu, suprotnu od one sa koje se pojavila vjeverica. Kola su se u tom trenutku odvojila od asfalta i ostala samo na dva točka na lijevoj strani klizeći u jednoj vratolomnoj vožnji iznad vjeverice. To je bilo dovoljno da vjeverica pobjegne nazad na trotoar sa kojeg je došla. Nestala je glavom bez obzira a meni je laknulo.

 To veče kada sam legao da spavam nekim čulom sam osjetio da će se u toku noći nešto desiti i bio sam u pravu. Ujutro kada sam se probudio i izašao na balkon, zemlja iz svake saksije je na pola bila razbacana po balkonu. Kako su vjeverice pročitale u mom polju šta mi se desilo na ulici dan prije , to ne znam. Ono što znam da one znaju i čitaju ono što mi ni u snu ne možemo da zamislimo. Jer postoji taj svijet , nevidljiv za naše oči koji je vidljiv i biljkama i životinjama i koji mi ovakvi kakvi smo ne možemo da shvatimo. Ne mogu reći da su bile ljute na mene niti su željele da me kazne što sam isprepadao jednu od njih, ne to je samo bio maleni znak koji me upućivao na jedinstvo ovog svijeta u svakom njegovom segmentu. A ja volim te znakove, kao i recimo lijep miris koji dolazi iz nekog sasvim drugog podneblja, a koji me slatko uspavao jutros kada sam se probudio ranom zorom.