Volim nedjelju. Jutro kada se budim kasno sa prvom misli nakon sna kako za sve na ovom svijetu ima vremena. I drugim danima se ne budim baš rano. Izbacio sam iz upotrebe budilnik i alarm na telefonu i čini mi se da to uveliko smanjuje količinu stresa i nelagode koji se javljaju buđenjem uz zvono na nekakvom aparatu. Nekad u snu moja duša odluta veoma daleko od mjesta gdje sam fizički prisutan. I ako je alarm upaljen i počne da zvoni u to neko doba kada duša putuje tačno se osjeti vremenski razmak od nekoliko sekundi potreban da bi se duša koja čuje taj alarm iz daleka , vratila u tijelo. Tijelo se trzne i probudi a unutra duša dahće kao da je pretrčala stotinjak metara za sekundu-dvije.
Noćas je duša, nekim čudom, mirovala tako da sam nakon mirnog sna i laganog buđenja napravio jaču kafu. Sjeo vani, izlomio kocku šećera na sitne komadiće i okrenuo se ka Suncu uživajući u miru nedjeljnog jutra. Namislio da ni o čemu ne razmišljam i da se prepustim čarima lijepog augustovskog jutra. Međutim iz tog nedjeljnog mira prekinu me jako kreštanje galebova gore iznad glave, nekoliko stotina metara uvis. Naučio sam da prepoznam taj specifičan krik. Galebovi se dozivaju međusobom kada su u opasnosti jer je jednog od njih , onog najslabijeg, napao orao. Nisam još ni umočio kocku u kafu kad mi kroz glavu sinu misao da pokušam uslikati tu borbu između galebova i orla. Ostavih i kafu i kocku, otrčah po kameru. Izađoh i pogledom potražih po nebu aktere događaja koji prekinuše tišinu nedjeljnog jutra. Ugledah kako galebovi kruže oko orla koji se povlači i pušta da ga vazdušna struja nosi na zapad. Dok sam našao pogodnu poziciju za slikanje oni su se već dobro udaljili od mjesta gdje je borba započela. Čak se i krik galebova utišao i objektivom kamere uhvatih samo sjene orla i galebova koji nošeni strujom nestadoše iz mog vidokruga. Vratih se prvoj jutarnjoj kafi. Pogledom preletih preko stola, samo džezva i šoljica iz koje se puši crna kafa…
Početkom ovog ljeta , negdje u junu, pojavili su se mravi, vani u bašti. Poneki od njih , istraživača, bi se popeli na sto i kružili okolo dok bih ja pio kafu. Pokušavao sam da odgonetnem način njihovog kretanja i putanju kuda idu ali nisam uspio ništa da shvatim.Možda je do njih na neki , meni, nevidljiv način dopirao miris šećera. A u kocki šečera se ponekad pojavi maleni komadić koji se ne može rastopiti u kafi. Već ostane onako maleno tvrdo zrno , kao zrno riže , koje ostavim po strani. Jedno jutro sam gledajući nekoliko mrava kako marširaju po stolu odlučio da taj maleni komadić šećera ponudim jednom od njih. Naime dok je mrav hodao lijevo-desno po stolu ja sam u jednom trenutku stavio komadić šećera, na putanju kojom je stizao. On je zastao. Nije skrenuo niti je pokušao pomjeriti zrno šećera. Samo je, koliko to moje oči mogu da vide, obgrlio komadić šećera i počeo da ga cucla. Ja sam nastavio da pijem kafu a mrav se zabavio oko šećera od kojeg se nije odvajao. Prošlo je nekih dobrih desetak minuta. Mrav je i dalje priljepljen uz onaj komadić što mu dadoh a meni se učini da on dobija na volumenu. Pomislih da se nije predozirao. Odvojim onaj šećer od mrava i bacim ga daleko na zemlju. Mrav se ne miče, samo se malo naduvao i ispružio. Da li odmara ili šta mu je , ne znam. Nastavim da pijem kafu. Nakon izvjesnog vremena kafa popijena a meni vrijeme da počnem da radim. Pogledam onog mrava , on se ne pomjera. Malo ga mrdnem i on poče da daje znakove života. Samo je malo trom. Ne znam kako da mu pomognem, izgleda da je previše potegao onog šećera što mu dadoh. Opet ga malo prodrmah i on se nevoljno trznu. Prođe pored njega još jedan mrav. Samo ga malo noktom lagano gurnuh a on napokon krenu za onim drugim mravom. Osjetih neko olakšanje. Od tada im više ne nudim šećer. Kružili su oni okolo svojim poslom a ja sam nastavio da pijem kafu ujutro kao i obično.
Negdje početkom jula uslijed učestalih ljetnih kiša koje su se uvijek nenajavljeno pojavljivale i trajale kratko kao što obično ljetni pljusak traje nestadoše mravi sa stola gdje sam pio kafu. Izgleda da su se povukli na sigurnije mjesto, dublje u baštu i zemlju. Međutim kako oni nestadoše a zbog velike količine vode od ljetnih kiša po ulicama su se pojavili mnogo nezgodni učesnici u saobraćaju. Žabe. Nisu one ni tako male ali su nezgodne jer su teško uočljive na asfaltu i veoma spore. Ta njihova sporost stvara jednu optičku varku kod vozača , pogotovo noću, kada zbog svoje nepokretljivosti izgledaju kao neki otpali list ili kamenčić na asfaltu. Ne reaguju na svjetla od auta i ponekad se desi da ih poneki vozači ne vide i pregaze. I meni se jednom kasno naveče pojavila jedna na cesti. Nesiguran šta je to na cesti u zadnjem času sam ugledao kako se to nešto pomjera pa sam naglim kočenjem i skretanjem ulijevo zaobišao žabu. A onda sam nedugo nakon tog noćnog susreta opet, u svojoj ulici koja nije prometna, naišao na jednu žabu koja je sporo prelazila cestu. Povukao sam ručnu kočnicu , izašao vani i stao iza nje i po mokrom kolovozu šljapkao u mjestu ne bi li je natjerao da malo brže pređe ulicu. Ona je brže nego obično prešla na travnjak i nestala u obližnjem grmu. A dole ispod grma je stablo divlje jabuke. Tu pored stabla se ,u ljetno vrijeme, kada jabuka da plod, u smiraj dana a ponekad i noću pojave srne. Ali ne baš često. One se sigurnije osjećaju u šumi.
Prije dva tri dana sam se popeo na brdo jelena, jedno uzvišenje sa kojeg se pruža predivan pogled na sve četiri strane svijeta. Pred Drugi svjetski rat na tom mjestu su sagrađene malene kamene utvrde za protivavionsku odbranu grada Stokholma. Srećom Švedska nije učestvovala u Drugom svjetskom ratu pa su utvrde ostale neiskorištene i vremenom napuštene. Sada stoje kao vidikovac na koji uglavnom dolaze ljudi i djeca da bi uživali u prekrasnom krajoliku, pogledu i igri. Dok sam silazio sa brda uskom šumskom stazom, držeći foto-aparat u lijevoj ruci, razmišljao sam kojim putem da nastavim kada siđem na glavnu stazu dole ispod brda. Na par metara od raskrsnice sa glavnom stazom , preko puta u šipražju ugledah srndaća. On je stajao na nekih pet-deset metara od mene, gledajući me svojim krupnim očima, kao da ga je sam Bog postavio tu da me čeka. Meni se na licu pojavi osmijeh i glasno mu se obrathih:
„ Hej , pa gdje si ti?“
Zazvučah sam sebi kao kada bih sreo neku dragu djevojku , potajnu simpatiju, pa od neke pritajene radosti što je ugledah na nekom mjestu gdje sam je najmanje očekivao, ono moje ,pa dobro gdje si ti, izleti a ona me raširenih očiju promatra i ne trepće.
Mahnuh mu rukom za pozdrav a on i dalje gleda u mene, ne pomjera se. Ispred njega žbun sa crvenim bobicama a iza stablo divlje jabuke. Izgleda da sam ga prekinuo. Da bih stekao povjerenje okrenem mu leđa i uzmem kameru sa obje ruke, usmjerim objektiv gore prema vrhovima krošnji drveća i okinem par puta kako bi ga navikao na zvuk kamere. Okrenem se i gledam ga u oči. Pokažem mu jedan prst i pitam ga:
„ Može jedna fotografija?“
On ne odgovara što se meni učini kao da mi daje odobrenje i ja okinem jednom bez podešavanja objektiva. Spustim kameru i mahnem mu u znak zahvalnosti. Pokažem na svoj ruksak na leđima i kažem mu:
„ Nisam ponio hranu, ali sljedeći put ću ponijeti nešto.“
Srndać me i dalje promatra i misli se šta li ovaj blebeće. A ja mahnuh rukom i molim ga za još par snimaka.
„ Može još par fotografija pa idem?“
On šuti. Namjestio se kao da zna da ću još da fotografišem. Podešavam objektiv na kameri, i još nekoliko puta okinem. Spustim kameru. Ne želim više da ga zamaram. Mogao bih mu dosaditi. Ionako mi je dao dobre dvije-tri minute svoje pažnje. Mahnem mu za pozdrav i okrenem se dole niz stazu ostavljajući ga tamo gdje me je čekao.
Nešto u meni se pokrenu . bit će da je duša bila radosna zbog tog nenadanog susreta a može biti da je duša već unaprijed znala za taj susret isto kao što nekada duša predosjeća susret sa nekom dragom osobom pa pjeva negdje duboko u nama a mi se čudimo odakle ta neka radost ničim izazvana.
Možda zato duša ponekad i zna da poskoči dajući nam znak da obratimo pažnju na ono što nam govori nekim svojim jezikom – samo nama znanim…
Komentari