Sreća

 Već danima u mojoj glavi se  sklapaju neke slike koje dobivaju svoje obrise ,  jasno – kao na slikarskom platnu. Neki koji se bave pisanjem,  te misli ili ideje bi  zabilježili negdje na listu papira, salveti u restoranu, negdje u nekom skrivenom kutu na kompjuteru. Meni , poznatom po svojoj lijenosti, ne pada na pamet da bilo šta zapisujem. Čini mi se da sam zadnje bilješke pravio na prvoj godini fakulteta. Vremenom sam shvatio da je bolje da slušam šta ljudi govore nego da zapisujem ono što čujem. Slušanje  naših sagovornika zahtijeva od nas mentalnu pažnju i prisutnost, za razliku od uzimanja bilješki koje, ako to činimo, možemo da radimo potpuno mehanički, odsutni, i u mislima ponekad, na sasvim drugom mjestu od onog na kojem se nalazimo. Ta mentalna prisutnost je veoma bitna, recimo,  kada upoznajemo neko novo lice, neku osobu koju prvi put srećemo. U psihologiji je veoma dobro poznat fenomen zaboravljanja imena osobe koju smo upravo upoznali. To se objašnjava činjenicom da mi uopšte nismo fokusirani na trenutak kada neko izgovara svoje ime, nego na sve one vizualne karakteristike osobe ispred nas tako da nam taj kratki segment predstavljanja prilikom upoznavanja jednostavno promakne. I kad shvatimo da mi ne znamo kako se osoba koja stoji ispred nas zove , trenutak je prošao. U udžbeniku za psihologiju, u kratkom odlomku stoji uputa kako da nam se to ne dešava – potrebno je samo biti fokusiran i svjestan trenutka kada nam se neko obraća i  predstavlja i time je problem riješen, sve informacije koje je osoba prilikom rukovanja rekla će ostati memorisane bez ikakvih problema.

 Sad se vi , kao i svi čitaoci koji razmišljaju svojom glavom, pitate otkud psihologija tu pred nama, tako nenadano – kao grom iz vedra neba. Moram priznati da je koristim ponekad, na primjer, kada čitam knjige ili kad pokušavam da čitam ljude. Namjerno napisah, pokušavam da čitam, jer to nikad ne činim već ovlaš preletim pogledom preko lica osobe kao što se omoti knjiga razgledaju. Da bi se ljudi čitali neophodan je kontakt očima iako se do nekih saznanja i spoznaje ličnosti može doći i na druge načine.  Neke oči vas odbiju već na početku, shvatite da je najbolje da se pogledi mimoiđu i da svako nastavi svojim putem. A neke oči vas privuku, pobude u vama radost , zaintrigiraju vas. Pomislite , zapravo – znate da te oči kriju tajnu koju tek treba da otkrijete i da ona (tajna) nije riječ ili odgovor na neko  pitanje ili nečiju ljubopitljivost. Ona je zapravo jedan beskrajni svijet sakriven od tuđih pogleda, koji postoji, živi i raduje se svakom novom impulsu koji dolazi sa izvora života od našeg Kreatora. Naši unutarnji svjetovi treba da budu uvijek vedri , nikad turobni i dosadni, mrzovoljni i depresivni. Treba uvijek da vodimo računa o njima možda čak i više nego o svom tijelu ili izgledu.  Jer u trenutku kad iskra iz očiju bljesne onda se naša unutrašnjost u jednom momentu projektuje i oslikava u svijetu u kojem svi mi živimo.

   Primjetio sam da, već godinama, ta iskričavost u očima kod ljudi se gubi. Nekad i u svojim očima ,ujutro kada se pogledam u ogledalu, primjetim kako se izvjesna neveselost pojavi pa tražim razloge i obično ih nađem u neposrednoj blizini ili nekoj bliskoj životnoj situaciji. Pomislim na nešto lijepo što mojoj duši čini radost i sivi oreol koji lebdi preko mojih očiju se izgubi pa pogled opet zasija kao kada sunčevi  zraci iznad teških i sivih oblaka nađu put do nas. Sviđa mi se  kada kod ljudi sretnem tu blagu promjenu iz neveselog  u neki iskričav i radostan pogled. To pokazuje kako unutra još uvijek sija Sunce kao kandilo i širi svoju svjetlost bez obzira na bure i oluje kroz koje je ta duša prošla. Ponekad ugledavši  iskru u nečijem pogledu pomislim kako se upravo duga pojavljuje  negdje u dubini očiju  kao poslije kiše i preljeva se u spektru predivnih boja. Taj unutarnji svijet , to smo zapravo istinski mi i oni bi trebali da komuniciraju među sobom a ne mi koji obitavamo u fizičkom svijetu.  Njihova svjetlost je vječna a ne mi. A eto, svi mi to ,na ovaj ili onaj način, zaboravljamo. Nama je bitnije šta naš jezik kaže a ne ono što mislimo. Jer primjetit ćete da svi mi uglavnom ne govorimo ono što mislimo već ono što drugi očekuju da treba reći. Uslijed toga se javlja jaz između nas i našeg unutarnjeg svijeta koji je nepremostiv i koji na duge staze uglavnom šteti našoj duši a samim time i nama. Ali mi smo uporni u svojim nakanama i ne mislimo da mijenjamo zacrtani kurs. Radije ćemo ugoditi svojoj sujeti a duši ostaviti da pati i da se nosi s onim što naša kratkovidost ne može da sagleda. Duša koja pati je tuga i bol a duša koja pjeva i raduje se bez obzira na sve je sreća.  Veoma često su me pitali, šta ja mislim, šta je to sreća. Kao – ja sam pozvan ili sam vrli poznavalac materije. I obično vrdam sa svojim odgovorom jer onaj odgovor koji bih ponudio ne bi se svidio mnogima, vjerovatno bi me većina pogledala razrogačenih očiju ili bi krenuli u verbalni obračun sa mnom kako bi tu moju tezu opovrgli i svojoj sujeti dali za pravo. A onda bi neki rekli kako nisam baš sav svoj, itd. Itd. Ljudi imaju nepresušan izvor argumenata i zlonamjernih opaski i uvreda kada krenu u obračun sa neistomišljenicima i kada ne žele da prilagode svoje stavove bez obzira koliko oni bili apsurdni. Zato se ja klonim tih verbalnih sučeljavanja i  ponuditi ću vam jedan neobavezan odgovor na pitanje šta je to sreća.

Hodate kroz šumu, zimi. Snijeg je prekrio obronke i staze kojima hodite. Na pojedinim mjestima se uhvatio i led, obično na nekoj nizbrdici gdje je sužen prostor kojim možete da prođete. I onda se odvažite da laganim korakom, nikad punom težinom, krenete preko leda koji se uhvatio baš na najprometnijoj dionici staze. Pravite jedan korak, pa drugi. Držite balans, hodate maltene kao po jajima. U jednom trenutku stopalo jedne noge stane tamo gdje ne treba i samo osjetite kako vas nešto odvaja od zemlje sa objema nogama u vazduhu. Već ste leđima okrenuti prema zemlji i dijeli vas možda nepuna sekunda od onog treska kada ćete udariti svom težinom od led ispod sebe. Mašete rukama kao da plivate u moru leđnim stilom ali to vam baš i ne pomaže. U tom trenutku zatvorenih očiju kada shvatite da plivanje ne pomaže  vi bi najradije da imate krila pa da nekako kao ptica poletite. Dotle vaša mašta doseže. I tad, sasvim neočekivano osjetite kako vas neka sila ispravlja, okreće u zraku sa nogama okrenutim prema dole dok padate i stopalima se dočekujete na tlo  kao mačjim šapama. Onaj trenutak kada osjetite siguran oslonac pod nogama i kada znate da ste čitavi bez ikakvih lomova , u tom trenutku osjećaj koji se u vama javlja je zapravo najveća sreća. On traje veoma kratko , maleni djelić sekunde ali je ustvari vječan. Sve ono što je  možda do prije par minuta hranilo vašu sujetu ; vaš lični uspjeh, pozicija u društvu, neodoljiv izgled, ne baš malo bogatstvo postaju zanemarljivo mali u odnosu na to ushićenje od sreće. A nedugo zatim se javlja spoznaja kako uvijek, u svakom trenutku , svakom vašem dahu postoji „TO“ što vas čuva, motri na vas i štiti. Zapravo bdi nad vašim unutarnjim svijetom, čak i u dugim zimskim noćima kada vi već uveliko spavate a duša putuje iz polarnih noći u neke južnije predjele ili sa juga negdje još južnije, daleko od zime. U tim noćnim izbivanjima mi veoma rijetko znamo gdje je duša bila, s kim se srela i šta je doživjela. Ali duša to vrlo dobro zna. Nekada nam se to i otkrije pa mi doživimo osjećaj déjà vu i čudimo se kako to da smo tu situaciju već negdje doživjeli.

   Nedavno mi je moj dobar drug iz mladosti preporučio jednu aplikaciju za prevod tekstova. Naime , napomenuvši kako planiram da prevedem neke svoje tekstove na švedski jezik i kako je veoma teško doći do kvalitetnog prevodioca , drug mi je predložio da koristim automatski prevodilac na kompjuteru. Uz sav moj napor da  zapamtim ime programa koristeći čak i onu psihološku metodu memorisanja imena nisam uspio da zapamtim naziv.Nešto me jednostavno blokiralo u tom nastojanju. To sam shvatio kao razlog da ta aplikacija  možda i nije za mene niti bih trebao da je koristim. Za vrijeme praznika sam u svom slobodnom vremenu odlučio da potražim ponovo taj program, ako ništa da vidim kako izgleda i u kom pravcu sve to djeluje. Šta je to, odakle je to, kuda je to…, rekao bi Mak Dizdar u svojim stihovima za Bosnu, a ja, ja sam otvorio program za prevođenje na kompjuteru. Preletio pogledom preko svih dostupnih alatki u programu i nekim svojim čulom osjetio lošu vibraciju i odustao. Kao da  je intuicija u meni progovorila da ne koristim taj program ili je to bio još jedan déjà vu. Čini mi se da znam i razlog zašto. Ako svojevoljno i dobrovoljno date saglasnost nekom kompjuterskom programu da prevodi vaše tekstove onda automatski se otvara prozor u vaš unutarnji svijet koji je samo vidljiv Bogu i vama. Davanje dozvole nekome da uđe u taj svijet na bilo koji način omogućava da taj neko ili nešto automatski ima pristup za sve vaše misaone procese koje kasnije pretvara u algoritme i koji su nešto kao javna banka koju svako može koristiti i svako ima pristup. Svojim pristankom na tako nešto vi automatski skidate onu najveću zaštitu koju imate i koju vam Bog pruža. I onda to više nije samo zadiranje u vašu privatnost , to je otvoreno narušavanje vašeg unutarnjeg svijeta, vaše duše. Zato čuvajte to  unutarnje svjetlo, taj prelijepi svijet sa bezbroj iskričavih boja. Ono je vaše i treba da svijetli i bude jedino vaša veza sa Bogom. Možda u nekom drugom svijetu, ti svjetovi ili naše duše komuniciraju otvoreno među sobom bez straha da će neki algoritam  da uđe i napravi lom i premetačinu. Jednom kada to učini onda mi više nismo svoji , onda vjerovatno od ljudi postajemo nešto kao zombi.

Znam da će neki od vas da kažu pa ta aplikacija svakako može da prevede bilo koji tekst pa i tvoj. Da , to je tačno ali prevodom mog teksta bez moje saglasnosti moj unutarnji svijet  još uvijek je pod zaštitom  Kreatora. I to je glavni razlog što ja veoma rijetko čitam ljude, jer svaki čovjek, odakle god bio , sa dušom, treba da ima svoj unutarnji svijet , svoju dušu otvorenu samo Bogu. Naše duše mogu da komuniciraju, to je također jedan vid sreće, pogotovo kada smo fizički udaljeni ali pokušati ući u nečiji unutarnji svijet je kršenje viših zakona sa nesagledivim posljedicama.

P.S.

 Da bi bili srećni hodajte po ledu dok vas nešto ne podigne od zemlje a onda samo  treba  da sačekate i vidite da li vas sreća prati.