Ilijada

         Razmišljao sam dugo. Evo sad pročitah ovu prvu rečenicu , pa se mislim , o čemu ja to pričam. Dugo sam razmišljao. Šta je dugo ? Godina – dvije, cijeli život ili nekih pet minuta. Ko bi ga znao, šta sam mislio time reći – razmišljao sam dugo. Vjerovatno sam htio reći da sam o nečemu razmišljao jedan period vremena.  pa kada se to spoji od onog prvog trenutka  pa do nekog na kraju , taj period vremena izgleda dug. Pa dobro o čemu sam razmišljao?

Pa kad malo bolje razmislim ni o čemu bitnom. Eto to je u najkraćem ono o čemu sam razmišljao. A zapravo htio sam nešto reći , onako , što mi je danas u pauzi između razmišljanja proletilo kroz misli. Očigledno je bila neka misao ili zapažanje koje je proletilo tik pored moje glave kao neka ptica. I onda mi je privukla pažnju pa sam malo-pomalo nadošao na temu onoga o čemu ću da pišem večeras…

    Kako sam birao knjige koje čitam nekad a kako sad? Pa uvijek na isti način.  Prvi dodir sa knjigom je uvijek bio miris knjige.  Naravno , ako  nisam bio primoran da čitam zato što je bila obavezna literatura u školi. Recimo Ilijadu sam pročitao cijelu a da je nisam ni pomirisao. Nije da se hvalim. Morao sam. Ilijada je bila dio obavezne literature u drugom razredu gimnazije, pogotovo ako se nekom desi da na kraju prvog polugodišta  dobije zaključnu ocjenu jedinicu, kao što se meni desilo. Tokom čitanja Ilijade ništa mi nije bilo jasno,  pa ni na samom kraju osim što sam posao čitanja više od hiljadu strana neke knjige doveo do kraja. Bio sam zadovoljan, ne djelom već svojom upornošću da ne odustanem.

 Kasnije sam čitao sporadično. U četvrtom gimnazije smo išli na zimovanje u Presjenicu, jedno selo ispod Bjelašnice, gdje je naš školski drug Srđan imao vikendicu. Doduše, vikendica je još uvijek tamo, preuređena i baš je onako , ko bombona. Ne znam zašto ali pored svih ostalih stvari stavio sam u ruksak  i knjigu Stepski vuk, od Hesea. To je bio pogrešan potez. Čitao sam knjigu u pauzama nakon dugih neprospavanih noći i malo šta sam razumio. Teško štivo. A može biti i da sam bio na sasvim drugoj frekvenciji od knjige koju sam ponio…

 Jednom sam se čak učlanio u biblioteku. Osoblje bibilioteke je bilo tako ljubazno da su me puštali da uđem i šetam između polica i sam biram knjige. Biblioteka je bila na dva nivoa, dole na glavnom nivou je bila strana literatura a gore na mezaninu je bila domaća književnost. Kako su tamo lijepo knjige mirisale. Nije ni čudo da sam pročitao toliko knjiga u tih godinu-dvije da sam jedne godine proglašen čitaocem biblioteke. Dobio sam i nagradu a i značku. Skoro da sam se osjećao kao Zoran Radmilović u pozorišnoj predstavi Radovan III.

A nakon dodira i mirisa  kao prvog testa kakva je knjiga, na red bi dolazilo promatranje korica , otvaranje knjige i čitanje. U tih nekoliko prvih stranica se obično može osjetiti energija pisca, u kakvom emotivnom stanju je bio/bila. .Da li su mu čiste misli ili je i on sam zbunjen bio kad je nešto pisao pa se i mi osjetimo isto tako zbunjenim odmah na početku knjige. Nekad mi je dovoljno bilo da pročitam dvije tri stranice knjige i da tu knjigu ostavim i nikad je ne pročitam. Ali to se veoma rijetko dešavalo. Bio je neki španski pisac, zaboravio sam mu ime, počeo sam da čitam  njegovu knjigu i osjetio neku čudnu energiju. Ostavio sam knjigu po strani i onda sam nakon nekoliko dana u razgovoru sa prijateljem rekao šta čitam. Moj prijatelj koji je bio enciklopedija za književnost, bilo našu ili stranu , je odmah pojasnio , meni  kome ništa nije bilo jasno, o čemu se radi. I ta knjiga je ostala nepročitana.
Znači uvijek je bitna energija koju osjetimo i kad sretnemo ljude , gradove , ideje pa eto na kraju i knjige. Taj prvi osjećaj je veoma bitan i ako je bez ikakvih predrasuda onda je veoma tačan i rijetko kada griješi. Doduše u većini slučajeva kad biramo knjige mi imamo neko predznanje, neki stav o nekom piscu. Čuli smo o nekome ili smo nešto pročitali ili gledali na TV-u. Ja se trudim i oduvijek sam se trudio da što manje informacija imam o nekom piscu ili djelu dok sam ne pročitam neku njegovu knjigu. Vjerovatno zato da bih neopterećen sa tuđim stavom i mislima prišao nekom djelu otvorenog srca i bez zadnjih misli. Taj pristup sam zadržao do danas.  E pa taj me stav u ovo današnje vrijeme malo iritira. Ali polako, objasnit ću Vam zašto.

Otvorim knjigu, nekad po naslovu osjetim neku energiju, da po naslovu u zadnje vrijeme se može dosta otkriti o knjizi. Ali da ne pomislite kako sam ja neki namćor koji po imenu knjige bira da li će je čitati ili neće , reći ću Vam da ja počnem da čitam knjigu. Savremenije knjige, znači ove pisane zadnjih godina, doduše ne sve,  me jednostavno odmah na početku čitanja udare tom  svojom brutalnošću i vulgarnošću i ne znam kakvom energijom da ja onda u trenutku pomislim da me osjećaj možda ne vara, pa onda preskočim par stranica , pa me na desetoj stranici zapahne neka prljavština da me počne nervoza da hvata i preskačem onda pola knjige a tamo psovka do psovke. Valjda da bi se stvorila autentičnost  trenutka u životima  junaka te knjige.
Izgleda kao da smo mi u 21. vijeku otkrili te psovke. Kako recimo nijedan veliki pisac iz naše književnosti, ruske, njemačke ili bilo koje druge nije nikad čuo u životu za psovke… Da ipak stanem ovdje. Mogli bi me shvatiti onako kako možda i ne mislim a to mi nije namjera. Čuli su svi naši preci pa tako i svi veliki pisci raznorazne psovke. Ni ja nisam nikakav čistunac , oni koji me znaju , znaju da  psujem svakodnevno bez pardona ali uvijek u uskom krugu ljudi a ne javno ili ne daj Bože u pisanoj formi. Prikazati psovku u pisanoj formi je neprimjereno, vulgarno i pogrešno. Jer niko od nas ne zna koja će još neiskvarena duša, čista srca i puna ljubavi uzeti neku knjigu u ruke. Da bi sačuvali te duše nije uputno koristiti psovku u pisanoj formi. To je moj stav.

A koristiti psovku u pisanoj formi nije isto kao koristiti je na filmu ili u pozorištu. Na filmu i u pozorištu ne postoji književni izraz već postoji neposredan izraz koji ima tu slobodu da čak i iz književnog djela preobrazi pisanu riječ u psovku ili vulgarnost koja stvara iskonsku životnu situaciju stvorenu još u piščevim maglovitim mislima.

Književnost i jeste umjetnost da bi tu brutalnu vulgarnost uljepšala i dala mu neki književni izraz u kojem svi znaju šta je glavni lik mislio da kaže a da ipak nije upotrijebio psovku u njenom izvornom obliku. Kako su počeli da koriste psovke u pisanoj formi strah  me da za desetak godina ne počnu pored pisane riječi koristiti nešto kao sličice iz stripa gdje bi recimo na toj jednoj sličici u trenutku kada glavni lik psuje nekome nekoga od ženske familije bio prikazan taj glavni lik i ženski član familije od ovoga kome se obraća glavni junak. A i  taj  sugovornik bi isto tako našao svoje mjesto negdje u ćošku sličice promatrajući akt kojim bi nedvosmisleno shvatio poruku glavnog junaka.

Eto upravo ta neka sličica mi je proletila danas pored glave pa evo da  dovršim misao koja se u tom trenutku javila i koju sam još jutros namislio da pretoćim u pisanu riječ.

Visits: 3

Komentari

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *