Kasper

Pjesma „Ajša“ od Borisa Novkovića me uvijek ,u mislima, vrati na jedno mjesto, u jednu baštu smještenu ispod aleje kestena koja vodi prema Koševu,  na početku Ciglanske ulice.  Bašta kafića i picerije Kasper je bilo omiljeno okupljalište studenata arhitekture i građevine od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka pa do početka rata u Bosni. Kasper kao  i radionice i prodavnice  koje su se nalazile u produžetku ulice su zapravo ograđivale groblje Svetog Marka, sa njegove južne strane dok je tamo negdje na kraju ulice, na zapadu bio ulaz u groblje Svetog Josipa. Prije Kaspera , tu se nalazila jedna oronula, istrošena kafana u koju su navraćali posjetioci groblja ali isto tako i radnici iz obližnje ciglane i zanatskih radionica koji bi često znali da dođu na po jednu ljutu. Staro je pravilo bilo da se nakon sahrane nikada ne ide direktno kući nego onako; sporednim ulicama, tiho i nenametljivo kao što priliči u takvim situacijama, uz malu dozu opravdanog ili ne – sujevjerja; pronađe kafana u kojoj se osjećaj kolektivne tuge sa oproštaja od pokojnika i vječnog pitanja o smislu života , ostavlja i ne donosi u  dom.  Da li je stvarni naziv te kafane bio „ Kod dva leša“ ili su mu sarajevski mangupi prišili takvo ime kao asocijaciju na okolna groblja, piscu ovih redova nije poznato.   

 Onog dana kada je Kasper otvoren kao rukom su odnešeni i žalost i sujevjerje i neki tamni oblak koji se vremenom nadvio iznad stare kafane, ustalio i bio prisutan čak i u vedre sunčane dane. Zamijenili su ih mladost i smijeh tako da je preko noći ,tu  nikla jedna malena oaza. U baštu Kaspera se ulazilo sa  ulice koja se pod ostrim uglom spuštala od glavne – Hasana Brkića. Bašta je bila prostrana sa petnaestak stolova, sva u bijelom , od ograde , preko stolova pa do fasade i zidova koji su je ograđivali. Između stolova se prolazilo ka ulaznim vratima iza kojih se niz dva-tri stepenika ulazilo u kafić. Unutra ,na desnoj strani malo ukoso,   nalazio se šank sa kuhinjom iza. Sa obje strane ulaza su bila dva ogromna prozora koja su se u ljetne dane otvarala prema bašti, podizanjem donjeg dijela rama  kružnim pokretom prema plafonu na kojem su čelićne kuke preko lanaca držale cijelu konstrukciju okvira. Pod je bio prekriven sivo-crnim mermerom dajući lijep kontrast bijelim stolovima dok su metalni ramovi i nosači bili u ljubićastoj i tamno crvenoj nijansi stvarajući estetski oblikovan i zaokružen enterijer. Sa lijeve strane su bila četiri stola  a sa desne strane tik ispod prozora su bila dva visoka stolića sa po dvije stolice. Veoma mali prostor koji je u zimskom periodu mogao da primi i više od pedeset osoba.

 Od prvih proljetnih dana pa do  jeseni gosti su uglavnom provodili vrijeme u bašti u kojoj se uvijek tražila jedna stolica više. Po cijeli dan okupana sunčevom svjetlošću, sa neizbježnim suncobranima, bašta je studentima koji su bili najčešći posjetioci, davala osjećaj sigurnosti i mjesta za predah. Iako bašte u Kasperu više nema, još uvijek uz zvuke Ajše ponekad navratim, nađem mjesto u hladovini , osvrnem se i pogledam uokolo. Sretnem neka draga lica i neka koja više nisu sa nama. Ili se pojavim unutra, u zimske dane, sjednem u ćošak do prozora čekajući da mi Mišo-Ćoro napravi prvi espreso na aparatu koji je tek očistio, ni sam siguran da li će kafa da uspije. Promatram one koji pristižu na prvu jutarnju kafu dok vani snijeg lagano pada. Neki dolaze u grupama i u nedostatku kišobrana muškarci pokrivaju jaknama svoje kolegice da ih zaštite od vlažnog snijega. Neki se na strmini koja vodi sa glavne ulice okliznu ili samo prokližu dole do ravnine na ulazu. Svi živo gestikulirajući , nasmijani i glasni. Zastajkujući s vremena na vrijeme da ispričaju nešto jako bitno , nešto što ne može da sačeka trenutak kada uđu u Kasper. Ulaze na vrata, stresaju snijeg sa sebe , osvrću se okolo, traže mjesto gdje da se skrase. Kroz zamagljeno okno prozora se vidi plavi soliter koji sakriva od pogleda dio Trebevića čiji su vrhovi prekriveni oblacima i maglom. Stiže espreso.

 „Evo je, prva jutros, ispod čekića. Ako nije dobra vrati je, napravit ću drugu.“čujem dubok glas Miše, sa prepoznatljivim sarajevskim akcentom. Ponekad pomislim da je on još kao klinac trenirao svoj govor tako da je njegov akcent uvijek, pomalo više, bio sarajevski nego govor ostale raje. Kada bi postojala neka knjiga u kojoj bi se prezentirala dikcija svakog mjesta i grada i u njoj birali tipični primjeri svakog mjesta ponaosob čini mi se da bi Mišo sigurno bio predstavnik urbanog Sarajeva. A onda ugledam kolegu sa fakulteta, Bojana i pomislim,  pa da, on bi sigurno bio najbolji izbor da predstavlja govor mahale, njen specifičan ton, govoreći kroz zube i jedva razdvajajući usne. Kao da je cio život proveo ispred bosanske kafane negdje na Vratniku ili  dole niz Kovače prema Čaršiji i onako škrtareći na riječima, uzvikivao jes vala ili jok a ponekad samo cokćući izražavao odbijanje onoga što mu sagovornik kaže.

Mnogo je divnih karaktera prošlo kroz baštu Kaspera. Ljeti ostajući u njoj a zimi prolazeći do prostora prepunog dima i glasne muzike. Svaki karakter je imao nešto prepoznatljivo , neku svoju crtu koja se oslikavala i uklapala u čarobnu atmosferu koja je vladala. Prepoznatljivi su bili brucoši po svom nestalnom pogledu koji nije mogao da se skrasi, uvijek tražeći nešto u svojoj novoj okolini.  Ali isto tako i apsolventi sa svojim ležernim stavom i osjećajem kao da je svo vrijeme ovog svijeta ostavljeno samo njima. Gledajući pojedine apsolvente mogao se steći utisak kako profesori, gore na fakultetu, zapravo čekaju te, takoreći sutrašnje inženjere, strepeći i u strahu  kako da ih prime na ispit. Kao šlag na tortu su dolazili konobari, njihov neizbježan humor i specifičan i prisan  odnos sa rajom koja je dolazila u Kasper. Svi ti likovi, kako mladi tako i oni stariji,  davali  su jedan poseban pečat i vremenu i mjestu gdje su boravili i ne znajući da će sva ta suptilna energija , smijeha i bezbrižnosti,  jednom da ode i ne pitajući nas zašto mora da ide. Mnogo lijepih, mladalački zanesenih očiju je svakodnevno navraćalo da bi se bezrazložno radovalo prisutnosti i pripadnosti jednom mjestu.  Neke od najzaljubljenijih pogleda sreo sam baš tu negdje, na ona dva tri stepenika koja se penju iz Kaspera u baštu ili u neke mirne večernje sate sjedeći u bašti, osluškujući treperenje grada u ljetinim noćima.

 Slušajući Ajšu u tihe noćne sate neka lica i pogledi iz sjećanja lagano pređu u san i na tren ,san postane realnost koja sa jutrom nestaje, dajući srcu mome radost što to nešto čemu ni imena ne znam još uvijek živi i prisutno je oko mene.

Visits: 152