Maturanti

Prvi demokratski izbori za koje znam, desili su se septembra mjeseca 1982. u gimnaziji “Igmanski marš“ na Ilidži. Vratili smo se s ekskurzije početkom mjeseca i krenuli u četvrti razred. Imali smo čas odjeljenske zajednice s glavnom tačkom dnevnog reda: izbor predsjednika razreda. Kera je već u toku ekskurzije nadošao na ideju da, kada se vratimo u Sarajevo, mene predlože i izaberu na tu poziciju. Naša razrednica Lenka nije bila oduševljena tom idejom. Bila su dva kandidata. Jedan je bio Kerin prijedlog, a drugi prijedlog je bio neko od odličnih i primjernih učenika. Rasprava je tekla o oba kandidata, svako obrazlažući svoj prijedlog, a onda je došlo do glasanja. Naravno, demokratskog. Moj oponent je na glasanju dobio nešto oko trećine glasova da bi kada sam ja došao na red za glasanje Kera išao oko onih što su još bili neodlučni i sugestivno im ukazivao na pravi demokratski izbor – to jest mene. Na kraju glasanja sam bio izabran, najviše zaslugom Kere i njegovim pritiskom na neodlučne. Razrednica je samo odmahivala glavom, odsutnog pogleda koji je izražavao čuđenje i strepnju šta li je čeka s tim novim razrednim rukovodstvom jer su pored mene izabrani Damir za zamjenika i Lovra za blagajnika.

Već nakon par sedmica njena predviđanja kako će njen omiljeni razred sa mnogo odličnih učenika prerasti u nešto mladalački divlje, obistinila su se. Naime, te jeseni, naša gimnazija je učestvovala na akciji berbe jabuka u Rakovici. Jedna grupa učenika je provela cijelu jednu sedmicu u Rakovici, dok su ostali, po razredima bili raspoređeni da jedan dan provedu u berbi. Naš razred je zapao prvi ponedjeljak u oktobru. Kako je tog dana padala kiša, berba je otkazana, a mi smo kolektivno odlučili da se ne pojavimo na nastavi. Neki od učenika koji nisu bili upućeni u kolektivni dogovor, pojavili su se tog popodneva u školi, ali pošto velika većina nije došla na nastavu i oni su pušteni kućama. Narednog dana smo bili prozivani od većine profesora, čak su nas neki otvoreno proglašavali političkim slučajem, tražili kazne za nas neposlušne i odgovornost rukovodstva razreda. Ipak, naša razrednica je bila na našoj strani, samo je prokomentarisala, a eto vi se niste pojavili u ponedjeljak u školi i na tome se završilo. Niti je bilo kakvih kazni, niti ukora. Sve je prošlo kao da smo cijeli dan proveli u školi. Tako je nekako počelo naše mladalačko druženje u završnom razredu gimnazije. No nije samo na tome ostalo. Svaki dan je bio izazov, za neki novi marifetluk, neku novu foru, neku novu situaciju u kojima smo nalazili neki svoj izraz, zadovoljstvo koje nam je uljepšavalo dane u gimnaziji. Svako je na svoj način bio kreativan, inspiracija za ostale tako da je postojala prećutna konkurencija ko će napraviti veći geg, nešto za pamćenje. Čini mi se da, iako su nam uspjeh i ocjene bile od primarnog značaja, nekako su bili po strani, vjerovatno čekajući onaj završni dan u školi kada će postati preko noći bitnije od svih naših druženja, izleta, zabava koje su dominirale te školske godine. Godine kada se Sarajevo spremalo za Olimpijadu.

Jedan od predmeta koji ostaju u sjećanju je Tehničko obrazovanje kod profesora Arsića. Časovi su bili podijeljeni na teorijske, gdje je cijeli razred bio prisutan i na vježbe gdje je razred bio podijeljen u dvije grupe. Lovra i ja smo došli na ideju da zamijenimo grupe. Da Lovra koji je bio u prvoj pređe u drugu, a da ja iz druge pređem u prvu. Otišli smo kod profesora, iznijeli mu naš prijedlog na koji on nije imao primjedbi. Bio je susretljiv u svakom pogledu i složio se s tim da zamijenimo grupe. Nije ni bio svjestan šta je to značilo za nas dvojicu. Otkako smo zamijenili grupe, ni Lovra ni ja se nismo pojavljivali na vježbama tehničkog obrazovanja. Čak i kada bi profesor prozvao nekog od nas dvojice na času, učenici koji su bili na vježbama bi samo rekli kako je taj koji je prozvan zamijenio grupu, na šta bi profesor samo prokomentarisao: a da on je u onoj drugoj grupi, zaboravljajući pri tome da pita gdje je onaj drugi. To je trajalo mjesecima. Na časovima teorije smo se pojavljivali, ali smo na razne načine odlagali da budemo ispitani. Tako da smo u decembru, negdje prije Nove godine, samo Lovra, Kera i ja bili bez ocjene. I sam profesor je bio svjestan toga, tako da nas je tog mjeseca počeo proganjati ne bi li nas kako ispitao gradivo. Došla je i posljednja sedmica u decembru. Nas trojica smo skoro iscrpili sve ideje kako da izbjegnemo čas na kojem bismo trebali odgovarati. No ostala je još jedna mogućnost da se ne pojavimo na času. Te posljednje sedmice naš razred je davao dežurnog učenika u holu gimnazije i taj učenik nije išao na nastavu dan za koji je bio raspoređen da dežura. Dežurne je određivao predsjednik razreda. Sjedili smo tako u društvu i određivali kojem učeniku je najbolji dan da se ne pojavi na nastavi. Za srijedu kada smo imali čas tehničkog obrazovanja, izabrali smo Keru da bude dežurni. Ostali smo Lovra i ja. Plan je bio da se nakon početka časa, tj. nakon vremena koje je potrebno profesoru da upiše čas, Kera pojavi na času kao dežurni učenik…

Došla je srijeda, zimska, decembarska. Popodnevna nastava. Profesor Arsić je krenuo iz zbornice sa dnevnikom u ruci s nekim u društvu govoreći kako mu danas ipak nećemo pobjeći sa časa i kako će danas napokon preslušati te specijalne slučajeve koji od septembra nisu još odgovarali. Bio je sav sretan, usplahiren zbog tog neizbježnog susreta sa svojim ptičicama, kako nas je od milja zvao. Došao je u razred, sjeo za katedru. Lovra, Damir i ja smo sjedili u prvoj klupi, odmah preko puta profesora. On je mirno zapisivao čas, brk mu se osmjehivao vidjevši nas dvojicu u prvoj klupi. Samo što je upisao čas u dnevnik čulo se kucanje na vratima. Ušao je Kera. Vidjevši ga na vratima profesor veselo upita:
“Keriću, kojim dobrom?”

“A znate profesore” – odgovara Kera – “danas sam dežurni u holu. Puno obaveza, treba se sve stići, paziti na garderobu. Nije lako, samo da znate.”

“Znam Keriću, ali dobro je to. Malo da se naučite i vi mladi da budete odgovorni.”

“Trebaš li nešto?” – zapita ga kratko.

Kera poče teatralno, naivno, ne može naivnije:

“Znate profesore, poslala me naša razrednica.”

“Ako, ako, vjerovatno ima neki razlog” – prekida ga Arsić.

“Pa jeste, zamolila me da vas zamolim ako je moguće da blagajnika i predsjednika razreda pustite kod nje na razgovor. Treba ih nešto hitno” – završi Kera.

“Pa normalno da mogu ići. A ko su vam blagajnik i predsjednik razreda?” – sada se profesor obrati razredu.

“Neka ustanu!”

A Lovra i ja stidljivo, kao nezainteresovano šta se to dešava oko nas ustadosmo.

“Pa šta čekate, idite, vidite da vas razrednica traži” – reče nam zapovjednim glasom.

Nas dvojica slegnusmo ramenima i sporim koracima krenusmo prema vratima.

Kera nas propusti sa svojim mangupskim osmijehom preko lica i mi izađosmo van.

Kažu da nije prošlo ni pet sekundi kako smo nas trojica izašli iz razreda, a da se Arsić lupio dlanom po čelu i rekao: “Pa oni mi opet pobjegoše!”

A mi smo već uzimali jakne na garderobi i hitali vani prema ćošku gimnazije, našem omiljenom mjestu za pušenje. Pripaljivali cigarete, smijući se na tok uspješne obavljene operacije.

I nismo se vratili taj čas. Tek tamo u januaru, poslije praznika, kada se više nije imalo šta odlagati, došli smo na red da budemo na času gdje smo napokon odgovarali gradivo iz prvog polugodišta. Naš profesor nije bio zlopamtilo, dao nam je nesebično dobre ocjene, možda negdje u podsvijesti radujući se svim našim mladalačkim trikovima koji su kako nama, tako i njemu uljepšavali dane, čuvali ih od toga da ne pređu u rutinu, dosadu koja veoma lako zna zavladati kada se kruto držimo pravila. Svaki od naših profesora je bio inspiracija za sve nas, davao nam ideju kako da se nosimo kroz život, kako da se u nekim situacijama postavimo i kako je, na kraju krajeva, mnogo bitnije od ocjena u dnevniku sve ono što nikada u dnevniku niti svjedočanstvima neće biti zapisano.

Visits: 66

Komentari

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *