Melodija

Ovo je treća godina kako živim na sjeveru Evrope, u Švedskoj. Kada sam stigao u Stockholm sve mi je nekako izgledalo poznato, kako podneblje a tako i ljudi. Jednostavno rečeno nisam se osjećao strancem iako švedski jezik nisam poznavao. Ulice Stockholma su me podsjećale na neke poznate ulice iz moje mladosti. Tiha nedjeljna jutra su me podsjećala na djetinjstvo. Neke riječi i izrazi su me upućivali na sličnost sa našim jezikom. Recimo , ovdje se za pozdrav koristi, jednostavno – Hej. Naše „Da“ na švedskom se kaže „Ja“.  Ja pričam švedski- ima sličnu formu, kaže se, Jag pratar svenska. Negdje sam pročitao misao koju je izložila jedna djevojka, da je švedski jezik jedan od starijih jezika i da čak naš jezik ima svoju osnovu u švedskom jeziku. Još uvijek sam na putu koji se zove život pa ne mogu da elaboriram tu misao. Iako neka saznanja upućuju da bi ta misao mogla biti blizu istine.

  Prije desetak godina sjedio sam u jednoj beogradskoj bašti sa  prijateljicom. Trebali smo da naručimo piće, moja drugarica je naručila kafu a ja sam se obratio konobaru i rekao da bih želio jednu pivu. Kad je konobar otišao  prijateljica mi je ukazala na to  da se u Beogradu ne kaže , donesi mi pivu , nego donesi mi pivo. I naravno, mene je to zaintrigiralo, otkud razlika u korišćenju dva razilčita roda za istu imenicu. Zašto mi u Bosni kažemo daj mi pivu a oni u Beogradu , daj mi pivo. Čini mi se da razlika uopšte nije u gramatici ili u konstrukciji rečenice. Razlika je zapravo u našem odnosu prema objektu, u ovom slučaju , to je pivo. Vjerovatno da ljudi u Beogradu doživljavaju pivo kao što ga već doživljavaju dok mi u Bosni promjenom roda imenice pivo u ženski rod, dodajemo jednu veoma teško vidljivu i uhu prepoznatljivu, emotivnu notu. Moguće je da su još,  naši preci, kao veliki zaljubljenici ženskog roda, uveli tu formu uvažavanja žene pretvarajući sve one imenice koje su nam bitne i bliske, ako je bilo moguće, u ženski rod pa je pivo jednostavno postalo – piva.  Kada upotrijebimo ženski rod za pivo, mi misano stvaramo jedan veoma prisan odnos sa objektom, ona postaje nama i ljubav, i utjeha i nada. Ona nam je u datom trenutku sve i mi smo  njeni zaljubljenici. Iako je korišćenje ženskog roda za pivu ustvari samo jedna mala sugestija, da mi nešto volimo više nego što to čine drugi , ona djeluje. Ona je naša usmena poezija, naša rima u pjesmi. Naš sevdah. Lijepo je osluškivati sve te nijanse koje jezik može da oslika.

 Kada hodam ulicama Stockholma  sviđa mi se  da osluškujem, u prolazu, ljude koji govore švedski jezik. Ne zato što me interesuje o čemu  ljudi pričaju, iako sa znanjem švedskog to nisam još  u mogućnosti , već zbog melodije koju švedski jezik ima. Prostim jezikom govoreći, akcenat u riječima švedskog jezika je tamo gdje ja mislim da nije. Ako mi se čini da je naglasak na drugom slogu onda je on na prvom ili možda trećem. A melodija jezika upravo dolazi iz te promjene akcenta sa jednog sloga na drugi, tako da se riječi nižu u neprekidnoj promjeni, uzlazećeg ili silazećeg tona , koja mene nekad zna da opčini bez obzira na moje slabo razumijevanje švedskog jezika. Da bi osjetili melodiju nečega mi moramo da se povučemo, da se udaljimo od svih naših saznanja o nečemu i da jednostavno osluškujemo. Zato je nama veoma teško osjetiti melodiju našeg jezika. Mi možemo da prepoznamo razne dijalekte i akcente, da razlikujemo naglasak bilo da se radi o sarajevskom , zagrebačkom ili beogradskom govoru, ili dalmatinskom , hercegovačkom i crnogorskom narječju ali melodiju jezika , našeg , najbolje osjete samo stranci, oni koji ne razumiju ni jednu jedinu riječ tog jezika. Smisao onog rečenog se može ponekad naslutiti iz melodije jezika ali melodiju nije moguće odrediti iz onog što je rečeno, bez obzira što mi sami stvaramo melodiju.

  Mi, ljudi, također stvaramo i istoriju, u izvjesnom smislu. Ali nju nije moguće pojmiti iz onog što je učinjeno i što je bilo. Niti ju je moguće stvarati uvijek nanovo ponavljajući greške iz prošlosti.  Jer mi prošlost ne poznajemo, mi znamo ono što nam je rečeno o  njoj. Istoriju možemo shvatiti tek onda kada se udaljimo od nje, zaboravimo na sva naša saznanja i predrasude i osluškujemo melodiju o drugim ljudima i  drugim narodima neopterećeni tuđim sjenama prošlosti. Jer ne postoji nijedna slavna istorija, bar je to jasno. Slavna istorija nisu milioni pobijenih u ratovima vođenim ko zna iz kojih razloga, niti su to pobijeni starosjedioci američkog kontinenta, niti robovi, niti milioni nestalih u raznim epidemijama. Svaka žrtva ali i svaki krvnik je opomena i upozorenje. Slavna istorija će postati tek onda kada shvatimo da naša prošlost a i budućnost je Bogom dana, da on odlučuje o njoj i da su konsekvence naših postupaka odrednica da li će istorija da se ponavlja ili ćemo napokon napraviti taj iskorak i postati ono što smo oduvijek trebali biti, ljudi.

https://open.spotify.com/track/3MTSwNrvcdoZcKoVcpfCIo?si=b186531e0ed54cde

Visits: 1138