Naše želje su čudna stvar. Da li su one potaknute nekim našim saznanjem o budućim događajima pa se pojavljuju, tako nenadano, na način koji nam nije shvatljiv. Okupiraju nam misli pa nam se čini da su to naše želje i nadanja, nesvjesni da je to možda samo naša vizija budućnosti koju oblikujemo onako kako smo u stanju to činiti. Bog u svakom slučaju ispunjava želje, ponekad ne baš onako kako smo ih mi zamislili, već na način koji nam se ni u snu nije pojavljivao.
U ranoj mladosti, u mojim maštarenjima o svijetu i životu, pojavila se želja da putujem oko svijeta, da prođem širokim prostranstvima Zemlje i upoznam druga podneblja i ljude. U početku je ta misao bila lepršava kao leptir. Nestalna. Pojavljivala bi se u trenucima kada bih držao udžbenik sa nekom materijom koja me nije interesovala i zapravo me tjerala negdje daleko od sobe u kojoj sam učio školsko gradivo, u neke daleke krajeve, za koje sam znao da postoje i koji su mi u mislima postajali bliski. Moram biti zahvalan tim dosadnim temama koje su me tjerale na maštarenja o svijetu u kojem živimo, i o nekim neistraženim oblastima koje su me privlačile. Još od dana kada sam prohodao, u meni je bio taj duh istražioca, duh koji me uvijek nagonio da saznam šta je iza brda tamo na kraju livade na kojoj sam se igrao. Tamo preko rijeke koju nisam mogao preći. Tamo preko granica naše domovine, tamo gdje su neki ljudi pričali stranim jezicima, meni nepoznatim. Vremenom su se te misli ustalile, prerasle u želju, a onda polako u skicu plana o putu oko svijeta. Čak sam počeo od svog džeparca štedjeti novac za put koji sam pripremao, tamo u nekoj dalekoj budućnosti, onog dana kada završim škole i fakultet, i kada budem dovoljno samostalan da krenem na put. U svim tim slikama koje sam stvarao, vidio sam razne zemlje, daleku Afriku i njen živopisan svijet koji sam poznavao samo preko slika ili televizijskih emisija. Pa sam onda putovao, u mislima, južnom Amerikom, čudesnim ulicama Buenos Airesa ili penjući se uz visove Anda ili ploveći Amazonom. Svaka neinteresantna tema iz istorije ili jezika, razne Ilijade i Odiseje, razne hemijske formule glukoze i fruktoze upućivale su me na put, na želju da se otisnem kada se za to stvore uslovi. Moja želja je oscilirala, u trenucima kada sam provodio vrijeme u društvu ili na odmoru, ona je nestajala da bi se opet pojavljivala kada bi oko mene zavladala monotonija školskih obaveza, i savlađivanje gradiva za koje nisam bio siguran da li će mi uopće trebati kroz život. O tom svom planu nisam nikad nikome govorio, vodio sam mali dnevnik sa grubom skicom plana, nikad jasno izlažući kakvi su mi planovi, već onako uvijeno, dvosmisleno, kao pišući neki esej, u raznim stilskim figurama, nagovještavajući šta bi plan mogao biti. U tom dnevniku je vođena i blagajna sa stanjem ušteđevine. Kao i svaki plan, ovaj je imao svoj vremenski početak i mjesto odakle bih krenuo i kuda bih se uputio. Mjesto polaska, Sarajevo, bilo je već otpočetka utvrđeno, a vrijeme kada bih trebao krenuti je matematski ukazivalo na početak devedesetih godina dvadesetog vijeka. Jedino ruta puta nije bila jasno utvrđena iako je vremensko trajanje potrebno za obilazak svijeta bilo određeno okvirno na nekoliko godina. U tim maštarenjima, nisam razmišljao o svojoj porodici, bratu i roditeljima, niti o prijateljima niti o ljubavima. Sve je to bilo u drugom planu, jer je glavni cilj bio put u nepoznato. Razlažući planove, u svojim mislima, jedna ruta je postala dominantna i najprivlačnija, skoro pa realna. Krenuo bih na istok, preko Srbije i Makedonije u Bugarsku pa onda do Istanbula i dalje kroz Anadoliju na istok. Tu se negdje ruta prekidala, još nesiguran da li da put nastavim na istok prema Iraku i Iranu i dalje u Aziju ili da skrenem na jug, prema Bliskom istoku u Siriju pa Liban i Jordan, i dalje na jug u Afriku. Bezbroj puta sam u mislima prošao tim putem na istok preko Sofije, Istanbula, Ankare, uvijek nanovo dodajući detalje koji su mi u mašti izgledali zanimljivi. I što sam više imao vremena za maštarenje dalje sam stizao na svom putu.
Kažu, da bi se želja ostvarila ne treba o njoj aktivno misliti, treba je zamisliti i pustiti vrijeme da odradi svoje kako bi se želja ostvarila. Sazrijevajući i provodeći mladost u Sarajevu moje maštaranje o putu oko svijeta se spontano povuklo. Zaljubljen u grad koji sam svakodnevno otkrivao, shvatio sam da je to mjesto koje daje radost srcu mom. Da li su to bili mirisi grada, njegov oštar vazduh ili hladna voda, dobrodušni ljudi, prijatelji ili familija, simpatije i ljubavi, specifičan govor grada. Mjesta na koja se izlazilo, hrana, sport ili muzika. Vječno ispijanje kafe i lakoća postojanja koju sam osjećao svakim novim jutrom. Svaki novi povratak u Sarajevo s raznih putovanja, donosio je nanovo osjećaj radosti i bez obzira na ljepotu mjesta s kojih sam se vraćao, dolazak u Sarajevo je svaki put imao posebnu draž. Sve te male svakodnevne stvari koje su hranile moju dušu mirom i ljubavlju, odgurnule su moje planove iz rane mladosti. Ostao je samo dnevnik koji me ponekad podsjećao na moja maštarenja i plan za put.
A onda se preko noći datum polaska jasno ukazao. Petak, 17. aprila 1992. sasvim neočekivano preko Beograda, Skopja i Štipa krenuo sam kroz Bugarsku do Istanbula i dalje na Bliski istok, u Siriju. Bilo je baš onako kako sam u svojoj mašti planirao mnogo godina ranije. Jedino što je želja, ona mladalačka, da se putuje nestala. Ali bilo je već kasno da se odustane. Na to su upozoravale slike nadolazećeg rata i neki tamni oblak koji se nadvio nad Bosnom. Slike Istanbula, Damaska, Latakije postajale su bliže i bile onakve kakve sam ih u svojim maštarenjima oslikavao. Sve mi je na neki neopisiv način bilo poznato. Kada sam jedne večeri s ocem šetao ulicama Latakije, na njegovo pitanje kako mi izgleda Sirija i grad u koji sam stigao, rekao sam kratko, baš onako kako sam zamišljao ovaj arapski svijet. Žive ulice, mnoštvo ljudi na ulicama, ulični prodavači, glasni govor i galama. Arapska muzika u pozadini. Mora da sam to vidio u nekom svom prethodnom životu ili u snu. A želja, je li stvarno bila želja ili vizija nečega u budućnosti?
Visits: 306
